Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočanstva

Teme isključivo vezane uz rakovački kraj
Odgovori
palivatra
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 711
Pridružen/a: 17 sij 2011, 08:35

Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočanstva

Post Postao/la palivatra » 06 svi 2011, 15:24

Dvojica Hrvata, rođeni 1968. i 1966. god. u Smoljancu, svjedoče o masakru civila, pljački i paljenju hrvatskih kuća koje su Srbi počinili 1991. godine u selu Smoljancu, općina Korenica:

"Sakrivali smo se u napuštenim kućama ili u šumi sve do 12. prosinca 1991. god. pred srbo-četnicima koji su okupirali sva hrvatska sela u općini T. Korenica i Slunj. Dana 1. ili 2. prosinca 1991. god. vojska je uhitila naše mještane Ivicu Rosandića, Milana Conjara i Božu Markovića. Sutradan je vraćen Ivica Rosandić, a o Milanu i Boži ništa ne znamo.

Dana 4. II. 1991. god. u selo je došla vojna patrola, civilni kombi i oko 15 naoružanih vojnika i četnika. išli su od kuće do kuće, pljačkali i palili. Pljačkaši su dolazili iz susjednog srpskog sela Rešetara i Arapova Dola. Sudjelovalo je u pljački i jedno zaprežno vozilo sa dvojicom muškaraca i jednom ženom. Konj je bio crne boje. Uvjereni su bili da tu nema nikoga. Mi smo bili u šumi i gledali, imali smo i dvogled. Pljačka je trajala skoro čitav dan i pucanje. Opljačkane stvari su dovozili do kuće Dude Adžića, a odavde nekud dalje. Dim je dopirao do nas i gušio nas. Kuće su uglavnom drvene. Stoku su ubijali ili odvodili. Jugo-vojnici su hvatali janjce i odvozili ih. Zapaljena je i crkvica u koju su prethodno pucali (crkva je također od drveta).

Istog dana četnici sa vojskom ubili su - što smo mogli vidjeti po njihovu odlasku - ove naše mještane: u kući čiji je vlasnik Jure Vuković, a gdje su našli sklonište, ubijeni su rafalom Vuković Marko sin Mate, star oko 55 god. iz Smoljanca, Mesić Marko sin Jure, rođen 1953. god., Smoljanac 91, Vuković Mira kći Jure, rođena 1961. god., Smoljanac.

U kući (u podrumu) čiji je vlasnik Jelena Mesić vidjeli smo rafalom ubijene i pougljene leševe: Rosandić Ivicu sin Marka, rođen 1968. god., Smoljanac 24, i Rumenović Antu sin Jeke, rođen 1938. god., Smoljanac. U kući čiji je vlasnik Nikola Bićanić vjerojatno su stradali - u njoj su se sklonili - Bićanić Jure (oko 65 god.) i njegova žena Bićanić Roža. Kuća je izgorjela pa su i oni vjerojatno u njoj izgorjeli, ali to nismo vidjeli. Leševe poginulih nismo pokopali jer je to bilo opasno.

Dana 15. X. 1991. god. naišli smo pred vratima kuće u raspadajućem stanju Josu Matovinu, muža Jele, star oko 65 god., i Anu Bujadinović, staru oko 60 god. Njih smo pokopali jer se tada još moglo doći u Slunj. Oni su poginuli 8. ili 9. listopada 1991., tako pretpostavljamo jer su tada vojska i četnici razarali i palili susjedna sela Vaganac, Selište i Drežnik.

Za našeg boravka u Smoljancu do 12. prosinca 1991. god., u potpunom okruženju, vidjeli smo kako svaki dan četnici pljačkaju i odvoze sve vrijedne stvari iz okupiranih hrvatskih sela (mehanizaciju, žito, sijeno...). Svaku noć je gorjelo po nekoliko kuća koje su prije toga opljačkali. Nas je 16 mladića, mještana Smoljanca, u više grupa prešlo preko Bosne u Hrvatsku. Pri bijegu uhvaćeni su kod Kordunskog Ljeskovca Ante Hodak sin Mile, rođen 1954. god. iz Smoljanca 19/a i Jure Špehar, rođen 1939. god., iz Rastovače, te Marica Špehar žena Jure. Marica Špehar je puštena iz zarobljeništva i ona je potvrdila da su Jure i Ante ostali u zarobljeništvu...

Napominjem da je Smoljanac selo sa 60 domaćinstava. Isključivo je hrvatsko. Sada u njemu nema nikog živog. Takva ili slična sudbina je svih hrvatskih sela u općini T. Korenica (sa većinskim srpskim stanovništvom) i općini Slunj koja je imala većinsko hrvatsko stanovništvo."

http://www.hic.hr/ratni-zlocini/hrvatsk ... iskazi.htm

branko
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 2650
Pridružen/a: 10 stu 2010, 13:24

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la branko » 06 svi 2011, 17:21

Hm, a što tebi prišlo da sad o ovome raspredaš :!: :!: :!:

branko
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 2650
Pridružen/a: 10 stu 2010, 13:24

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la branko » 06 svi 2011, 17:24

Ahaa, da, sad vidim, tamo si napisao da ti se neda danas ništa radit,da ti je dosadno, pa je to sigurno zato, a znaš kako kaže naš narod: Dokon pop jarce krsti :mrgreen:

palivatra
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 711
Pridružen/a: 17 sij 2011, 08:35

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la palivatra » 06 svi 2011, 20:31

branko je napisao/la:Hm, a što tebi prišlo da sad o ovome raspredaš :!: :!: :!:
A ti si ono,,SDP - eovac?
Pa neželiš pričati o zločinima srba i komunista?
Možemo i o zločinima Hrvata ako ti to više paše!
Recimo o onom na Plitvicama kad su neki "naši" pobili babu i dedu!
Jeli zlo koje su naši dožinili,,TABU tema?
Jeli istina , neprihvatljivo nešto?
U ime koga i čega se o njoj nesmije pričati?

branko
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 2650
Pridružen/a: 10 stu 2010, 13:24

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la branko » 06 svi 2011, 21:04

Pa ja bih rađe o Svibanjskim pobožnostima koje su upravo u tjeku, i baš sam maloprije došao iz crkve, bila pobožnost i misa i tako sam lagan došao kući, jednom nogom u nebu, i onda me ti dočekaš ovdje sa svojim klanjem i ubijanjem, krvi do koljena, grozno, neznam kako već jednom nemožeš završiti taj rat i zasukat rukave, usput da ti kažem još jednom da nisam u nikoj stranci, al komu se imam ispričavat 8)

palivatra
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 711
Pridružen/a: 17 sij 2011, 08:35

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la palivatra » 07 svi 2011, 07:45

branko je napisao/la:Pa ja bih rađe o Svibanjskim pobožnostima koje su upravo u tjeku, i baš sam maloprije došao iz crkve, bila pobožnost i misa i tako sam lagan došao kući, jednom nogom u nebu, i onda me ti dočekaš ovdje sa svojim klanjem i ubijanjem, krvi do koljena, grozno, neznam kako već jednom nemožeš završiti taj rat i zasukat rukave, usput da ti kažem još jednom da nisam u nikoj stranci, al komu se imam ispričavat 8)
Tebi se može nesviđati tema pa možeš reći "Ovo mi se ne sviđa,neću čitati"
dakle,možeš napasti temu ali ne i autora iste!
Recimo,za očekivati je ako čovjek doživi neki mir u crkvi sa Bogom da taj mir širi oko sebe a ne da bude svadljiv!Prgavost nije vrlina!
Sjećam se i tvog nedavnog svađanja sa Juricom ,,,nisam stekao dojam da si bio u pravu!
Dakle,na lijepu riječ ćeš dobiti lijep odgovor,na ružnu,,ružan!Nije li to ljudski?
Ako se tema ne sviđa tebi,nekome da!
Ovaj forum ne postoji -tebe radi!
Nadam se da smo to riješili a odsad mirnije!Meni nije teško oprostiti .

palivatra
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 711
Pridružen/a: 17 sij 2011, 08:35

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la palivatra » 07 svi 2011, 07:46

<!--[if !supportLineBreakNewLine]-->OPTUŽNICA

Izmjenjenom optužnicom ŽDO iz Rijeke od 02. listopada 2008. godine, optuženicima se stavlja na teret da su od 15. listopada 1991. godine do kraja travnja mjeseca 1992. godine u Korenici, kao pripadnici posebne jedinice milicije u sastavu oružanih snaga tzv. SAO Krajine, ratne zarobljenike Nikolu Nikolića i Milu Lukača koji su kao pripadnici PU Karlovačke zarobljeni dana 15. listopada 1991. godine, a isto tako i Pericu Bičanića zarobljenog 23. listopada 1991. godine, koji su zajedno sa ostalim zarobljenicima bili zatočeni u prostorijama zgrade milicije bez osnovnih, higijenskih i egzistencijalnih uvjeta, protivno čl. 3. Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim zarobljenicima od 12. kolovoza 1949. godine, pa budući su imali pristup u navedenu zagradu u više navrata u grupama sa još nekolicinom pripadnika milicije tzv. SAO Krajine izvlačili imenovane zarobljenike pojedinačno izvan prostorija ćelije u hodnik zgrade ili dvorište te ih potom udarali šakama i nogama obuvenim u vojničke čizme, dok je I. opt. Željko Šuput u najmanje dva navrata zapovjedio Mili Lukaču da stoji mirno uz zid te ga udarao uzastopno nogom gađajući ga pri tom u predjelu glave, da bi u jednom navratu kada su ih kao stražari izvodili na prisilni rad opt. Željko Šuput naredio Perici Bičaniću da pere osobno vozilo unatoč činjenici da se voda zbog vanjske temperature smrzavala, te je pri tome dopustio da imenovanog grupa vojnika koja je tu slučajno prolazila izudara nogama i rukama kroz koje vrijeme ga je vrijeđao na nacionalnoj i vjerskoj osnovi prijeteći mu pri tom da ga svakog trenutka može nekažnjeno ubiti i da zbog toga neće nikome odgovarati, a kroz koje vrijeme boravka u navedenom zatvoru je Nikola Nikolić zadobio pored brojnih ozljeda i hematoma i ozljedu kralježnice i kontuziju glave s potresom mozga te posljedičnim posttraumatskim stresom, Mile Lukač brojne ozljede glave i tijela s posljedicom oslabljenja sluha, dok je Perica Bičanić uz brojne lake tjelesne ozljede zadobio i prijelom prstiju lijeve ruke i podlaktice,
dakle, kršeći pravila međunarodnog prava ratnim zarobljenicima nanosili velike patnje i povrede zdravlja, pa su time počinili kazneno djelo protiv ratnih zarobljenika iz čl. 122. OKZ RH.

palivatra
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 711
Pridružen/a: 17 sij 2011, 08:35

Re: Stradanja naših sumještana u Domovinskom ratu!-Svjedočan

Post Postao/la palivatra » 07 svi 2011, 07:56

Tri ugašene nade Špoljarića
Topovska ili tenkovska granata ispaljena sa srpskih položaja 26. rujna 1991. na autokamp u Grabovcu nedaleko od Plitvičkih jezera, kamo su se sklonile prestrašene žene s djecom iz okolnih hrvatskih sela i zaselaka, ubila je troje malodobne djece iz sela Korana-Špoljarići: tromjesečnog Ivana Špoljarića, š.esnaestogodišnju Josipu Špoljarić i sedamnaestogodišnju Dubravku Špoljarić. Milan je kao iskusni hrvatski branitelj, pripadnik Rakovečke bojne, koji je »progurao« mnoštvo ratnih dana i koji je sudjelovao u Oluji, uvjeren da je kobna granata ispaljena predvečer oko 19 sati bila navođena. Naime, po iskazima svjedoka prve dvije granate su promašile cilj, jedna se od njih neekslodirana zarila u beton nedaleko od drvenih kućica, a tek je treća pogodila sobu br. 12 u drvenome bungalovu »Jelena«. Dakle, riječ je o točno unaprijed odabranoj meti. Nije potrebna prevelika domišljatost da se zaključi kako nešto »ne štima« u slučaju kada netko gotovo svaki dan prolazi pored rodnoga sela, roditeljske kuće i nekadašnjeg ognjišta, oko kojega je zasnovao i vlastitu obitelj, a ne posjećuje ih rado. Prva pomisao bi, najvjerojatnije, bila kako je riječ o nekakvim nesređenim obiteljskim odnosima, neriješenom nasljedstvu, svađi sa susjedima i slično. Međutim, mogu postojati i puno dublji, teži i krvavo bolniji razlozi, zbog kojih je takvu osobu potrebno promotriti s daleko više opreza, razumijevanja i ljudske topline.



JNA i susjedi Srbi na »istome zadatku«
Jedan od njih je i četrdesetpetogodišnji Milan Špoljarić, koji stanuje u gradskoj četvrti Jamadol u Karlovcu i svakoga dana odlazi u obrtničku školu u Korenicu gdje predaje kuharstvo. Putujući tako svakodnevno glasovitom starom »ličkom magistralom« prolazi pored, u zemljopisnom smislu, sela iz bajke, koje u nazivu ima prezime njegova obiteljskog stabla - Korana-Špoljarići. Smješteno je s desne strane ceste prema Plitivičkim jezerima, nakon poznatog turističkog odredišta autokampa Grabovac, u prekrasnoj udolini između visokih ličkih brda, uz bistru i brzu rječicu na kojoj ljepotom plijene obnovljeni stari drveni most i vodenica. Tko bi i pomislio da je taj kutak raja zemaljskog u zemlji Hrvatskoj iznutra tako strašno narušen i da je pretvoren u mjesto ugašenih nada. Kao i svugdje u svijetu, takvo zlodjelo nad ljudima i prirodom može učiniti samo Zlo usađeno u ljudska srca. Topovska ili tenkovska granata ispaljena sa srpskih položaja 26. rujna 1991. na autokamp u Grabovcu, kamo su se sklonile prestrašene žene s djecom iz okolnih hrvatskih sela i zaselaka, ugasila je tri mlada života, tri nade tri obitelji Špoljarića. Na licu mjesta poginuli su tromjesečni Ivan Špoljarić, šesnaestogodišnja Josipa Špoljarić i sedamnaestogodišnja Dubravka Špoljarić. Milan Špoljarić je tada imao dvadeset devet godina i s ostalim je muškarcima bio u selu čuvajući kuće i stoku, dok se supruga Petra s malim Ivanom, zajedno s ostalim ženama i djecom sklonila u »sigurniji« Grabovac. Mislili su da je bolje biti na čistini uz glavnu cestu bliže tzv. JNA, čiji su se vojnici ukopali kod mosta, što nije bilo daleko od njih. Nisu, nažalost, tada još slutili da su oni zapravo u dosluhu s naoružanim Srbima iz susjednih sela na »istome zadatku«.



Srpski povratnici bez riječi
Uz troje poginulih, nekolicina je bilo teže i lakše ranjena, među kojima i Petra, koja je prevezena u bihaćku bolnicu. Milanova majka Zora se s njegovim drugim sinom dvoipolgodišnjim Rafaelom na svu sreću sklonila k sestri nedaleko od autokampa jer bi obiteljska tragedija bila, vjerojatno, još veća. Milan je kao iskusni hrvatski branitelj, pripadnik Rakovečke bojne, koji je »progurao« mnoštvo ratnih dana i koji je sudjelovao u »Oluji«, uvjeren da je kobna granata ispaljena predvečer oko 19 sati bila navođena. Naime, po iskazima svjedoka prve dvije granate promašile su cilj. Jedna se od njih neekslodirana zarila u beton nedaleko od drvenih kućica, a tek je treća pogodila sobu br. 12 u drvenome bungalovu »Jelena«. Dakle, riječ je o točno unaprijed odabranoj meti. Vijest o pogibelji troje mališana muškarci su u Korani-Špoljarićima saznali sutradan ujutro. Tu Milanu nakratko ponestaju riječi, stišće zube kao da mu netko utrobu raspara, a pogled mu besciljno luta u neku daleku točku... Vidio je, kaže, svog Ivana »neobrađenog« tj. prije liječničke i mrtvozorničke inetrvencije, u mrtvačnici slunjskoga doma zdravlja i zahvaljuje Bogu samo na jednome - da ga je u tim trenucima sačuvao donekle normalnoga, pri zdravom razumu. Bio je nazočan i na sprovodu, koji je vodio tadašnji župnik Drežnik-Grada, čijoj je župi selo pripadalo, Josip Bogović.
Svjestan je da ga mnogi ne mogu razumjeti ali jednostavno nema snage otići u svoje selo, u kojem više nema njegove obitelji, nema starih roditelja koji su u međuvremenu umrli i u kojemu su nestala sjećanja na idilično i bezbrižno djetinjstvo i mladost. No, u njemu nema mržnje iako ga, kaže, boli što mu nitko od srpskih povratnika, koji su svojedobno bili na »drugoj strani« kada je ispaljena granata, nije dosada znao ili htio odgovoriti ni jednom riječi na njegova pitanja: Tko je to učinio, odakle, zbog čega...?



Dubravkin lik na prijateljičinoj slici
Danas u Korani-Špoljarićima živi tek desetak obitelji u obnovljenim kućama jer su nakon protjerivanja svih Hrvata s toga područja sve bile opljačkane i spaljene. U jednoj je od njih i Zlatko Špoljarić sa suprugom Ljubicom rođenom u obližnjem selu Korana-Luketići, koji su zlokobnoga dana u rujnu 1991. izgubili također najmlađe dijete Dubravku, koja je sa svojih sedamnaest godina bila najstarija među žrtvama. Lijepa, bezbrižna i vesela, završila je srednju ugostiteljsku školu u Korenici, zaposlila se u praonici rublja u Plitvicama, imala je, kažu, i simpatiju, rado se družila s vršnjacima, pomagala je roditeljima, išla u drežničku župnu crkvu sv. Antuna Padovanskoga gdje je primila prvu pričest i krizmu. Danas počiva u zajedničkoj grobnici s dvoje mlađih prezimenjaka iz susjedstva. Roditeljima od nje nije ostalo ništa, njezin se lik nalazi tek na jednoj sačuvanoj slici, koju ljubomorno čuva njezina prijateljica. Zlatko podsjeća da je za razliku od ostaloga dijela Hrvatske, koji je ostao šokiran zbivanjima na »krvavi Uskrs 1991.« misleći da je riječ tek o nekontroliranom i izoliranom incidentu, za malobrojne Hrvate plitvičkoga kraja već toga dana započeo stvarni rat. Rat protiv njihovih života, domova i svega što je svjedočilo o njihovoj nazočnosti na tim prostorima. Šira (i hrvatska) javnost pojma nije imala da su već nedugo nakon toga naoružani srpski susjedi odmah krenuli u popisivanje mještana, posebice muških, u hrvatskim selima. Po noći je rijetko tko smio ostati u kućama, u njih se iz šume vraćalo u ranim jutarnjim satima jer se ubrzo proširila vijest o masakrima uhićenih civila u selima Poljanak i Vukovići. Od tvrdog Ličanina Zlatka nitko ne može izvući ni riječ o njegovu uhićenju, maltretiranju i mučenju od strane četnika, nakon čega je jedva ostao živ. Kad žena Ljubica počne opisivati kako je izgledao kada je dovezen natrag u selo, on je naglo i ošto prekine.



Najmlađa hrvatska žrtva srpskih okupatora
U susjednoj kući Petra i Ljubice Špoljarić ne žele previše govoriti o također najmlađem izgubljenom djetetu, šesnaestogodišnjoj Josipi. Tek da je završila drugi razred srednje tekstilne škole u Slunju i da je bila, razumije se, miljenica starijih sestara Katarine i Ankice, te brata Roberta. Stjecajem okolnosti majka nije ni mogla doći na sprovod, na njemu je bio samo otac s troje djece. Sjećanje na te trenutke stvaraju nepodnošljivu bol ne samo kod Josipinih najbližih, nego se čini da nju osjećaju i obližnji potok, vodenica, šume, janjci i kokoši, i sva stvorenja Božja, ona kao da razdire cijelu Liku! A kako i ne bi kada su Josipa, Dubravka i Ivan bili najmlađa djeca u svojim obiteljima! Premda oni na prvi pogled »iskaču« iz svih dosadašnjih priča o stradalim hrvatskim obiteljima, oni su spomenuti jer prema jednoj narodnoj izreci, koja bez obzira što je izrasla u drugome podneblju i tradiciji, izvanredno jasno govori o bîti obiteljskih odnosa - Onaj tko je ubio najmlađe dijete, ubio je i sve druge članove njegove obitelji! Osim toga, tromjesečni je Ivan, najvjerojatnije, i najmlađa hrvatska žrtva tijekom srpske agresije

Odgovori

Online

Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 3 gosta.