SREDNJEVJEKOVNA RAKOVICA
Početkom stvaranja hrvatske države u vrijeme narodnih vladara rakovičko je područje naselilo hrvatsko pleme Gačana. Tako je već i Aleksandar Porfirogenet u svojim izvješćima spominjao pokrajinu ili župu Gatsku koja je tada još obuhvaćala srednjovjekovne župe Gatsku, Drežnik, Modruš i Vinodol. Već 1163. godine ta se župa dijeli na četiri gore spomenute. U vrijeme srednjovjekovne hrvatske države Rakovica se posebno ne spominje ni u jednom povijesnom dokumentu. Rakovički je kraj u čitavome periodu od nekoliko stoljeća pripadao staroj drežničkoj župi koja se prostirala od Plitvičkih jezera na jugu do Gvozda na sjeveru, te od područja uz Koranu na istoku do iza Plaščanske doline na zapadu. Bila je, dakle, okružena srednjohrvatskim župama: Pset, Hum, Gatska, Modruš, Gorica i Novigrad, a po crkvenoj podjeli pripadala je Krbavskoj biskupiji. Poznato je da hrvatski narod u prvim stoljećima stare hrvatske države nema plemstva, a na ovome su području živjeli rodovi Tugomerića, Mogorovića, Kurjakovića i Gusića. Već tijekom 13. stoljeća hrvatsko-ugarski kraljevi daju u posjede neke zemlje i utvrde pojedinim istaknutim porodicama. Na taj način postupno nastaje i hrvatsko plemstvo (Nelipići, Karlovići, Draškovići, Babonići i dr.). Tako su već 1253. godine Nelipići došli u posjed Drežnika koji je idućih tristotinjak godina mijenjao vlasnike: Baboniće, Guesigovce, Šubiće i Frankopane koji su bili njegovi zadnji vlasnici prije prvoga pada u turske ruke 1578. godine.
Drežnička župa svojim je manjim dijelom bila pogodna za zemljoradnju. Prije svega na području današnjeg Sadilovca, Irinovca i Grabovca, te na područjima uz Koranu, pojedina vrela i potoke, a veći dio bio je pust ili naseljen pokojim stočarom.
Također možemo pretpostaviti da je i na području današnje Rakovice u vrijeme srednjovjekovne hrvatsko-ugarske kraljevine na području oko crkve Sv. Jelene postojalo naselje, no ne zna se da li se zvalo Rakovica. Rakovičko polje je zahvaljujući blizini vrela i potoka Rakovice pružalo dobre uvjete za zemljoradnju. Osim nižega plemstva, od kojih su najpoznatiji Ladihovići i Klokočki, područje drežničke župe bilo je dobro naseljeno kmetovima i slobodnim seljacima sve do kraja 15. stoljeća, točnije do Krbavske bitke 1493. godine.
Obitelji plemića jednoselaca koje su nastanjivale ove krajeve, a najveće je i najpoznatije naselje bilo Drežnik sa župnom crkvom, bile su sljednice starih hrvatskih plemenitih rodova Gušića i Tugomerića, a već se krajem 15. stoljeća ovdje spominju i hrvatska prezimena: Držanići, Draškovići, Gavranići, Juratići, Vojkovići, Pogledići, Grbešići, Lipovci, Batušići i dr.
Poslije Tridentskoga koncila 1564. godine i preostali seljaci, kojih je uslijed čestih turskih pljačkaških upada malo i bilo, obavezni su bili uzeti prezimena po nalogu tadašnjih crkvenih i svjetovnih vlasti. U to su vrijeme u velikom broju dodjeljivana prezimena i u ostalim krajevima hrvatske i primorske krajine jer su vlasti time nastojale spriječiti izbjegavanja zakonskih obaveza, uvesti ozakonjenje nasljednih prava, spriječiti rodoskvrnuća koja su bila dosta česta ili ih svesti na najmanju moguću mjeru.
Godine 1592. padom u turske ruke hrvatskoga kraljevskoga grada Bihaća kao i ostalih dijelova bihaćke kapetanije, preostali hrvatski rodovi Šimanovići, Juratovići, Grdakovići, Galekovići, Malčići i dr. koji su naseljavali područja od Une do Korane, a vjerojatno i prijeko, preseljeni su na imanja Frankopana kod Jastrebarskoga i Samobora (Zdenčina, Okić i Kerestinec) gdje su ta prezimena prisutna i danas. Neka od njihovih prezimena također možemo danas pronaći u selima sjevernoga dijela Hrvatske, u Sloveniji pa i u Gradišću.
Početkom stvaranja hrvatske države u vrijeme narodnih vladara rakovičko je područje naselilo hrvatsko pleme Gačana. Tako je već i Aleksandar Porfirogenet u svojim izvješćima spominjao pokrajinu ili župu Gatsku koja je tada još obuhvaćala srednjovjekovne župe Gatsku, Drežnik, Modruš i Vinodol. Već 1163. godine ta se župa dijeli na četiri gore spomenute. U vrijeme srednjovjekovne hrvatske države Rakovica se posebno ne spominje ni u jednom povijesnom dokumentu. Rakovički je kraj u čitavome periodu od nekoliko stoljeća pripadao staroj drežničkoj župi koja se prostirala od Plitvičkih jezera na jugu do Gvozda na sjeveru, te od područja uz Koranu na istoku do iza Plaščanske doline na zapadu. Bila je, dakle, okružena srednjohrvatskim župama: Pset, Hum, Gatska, Modruš, Gorica i Novigrad, a po crkvenoj podjeli pripadala je Krbavskoj biskupiji. Poznato je da hrvatski narod u prvim stoljećima stare hrvatske države nema plemstva, a na ovome su području živjeli rodovi Tugomerića, Mogorovića, Kurjakovića i Gusića. Već tijekom 13. stoljeća hrvatsko-ugarski kraljevi daju u posjede neke zemlje i utvrde pojedinim istaknutim porodicama. Na taj način postupno nastaje i hrvatsko plemstvo (Nelipići, Karlovići, Draškovići, Babonići i dr.). Tako su već 1253. godine Nelipići došli u posjed Drežnika koji je idućih tristotinjak godina mijenjao vlasnike: Baboniće, Guesigovce, Šubiće i Frankopane koji su bili njegovi zadnji vlasnici prije prvoga pada u turske ruke 1578. godine.
Drežnička župa svojim je manjim dijelom bila pogodna za zemljoradnju. Prije svega na području današnjeg Sadilovca, Irinovca i Grabovca, te na područjima uz Koranu, pojedina vrela i potoke, a veći dio bio je pust ili naseljen pokojim stočarom.
Također možemo pretpostaviti da je i na području današnje Rakovice u vrijeme srednjovjekovne hrvatsko-ugarske kraljevine na području oko crkve Sv. Jelene postojalo naselje, no ne zna se da li se zvalo Rakovica. Rakovičko polje je zahvaljujući blizini vrela i potoka Rakovice pružalo dobre uvjete za zemljoradnju. Osim nižega plemstva, od kojih su najpoznatiji Ladihovići i Klokočki, područje drežničke župe bilo je dobro naseljeno kmetovima i slobodnim seljacima sve do kraja 15. stoljeća, točnije do Krbavske bitke 1493. godine.
Obitelji plemića jednoselaca koje su nastanjivale ove krajeve, a najveće je i najpoznatije naselje bilo Drežnik sa župnom crkvom, bile su sljednice starih hrvatskih plemenitih rodova Gušića i Tugomerića, a već se krajem 15. stoljeća ovdje spominju i hrvatska prezimena: Držanići, Draškovići, Gavranići, Juratići, Vojkovići, Pogledići, Grbešići, Lipovci, Batušići i dr.
Poslije Tridentskoga koncila 1564. godine i preostali seljaci, kojih je uslijed čestih turskih pljačkaških upada malo i bilo, obavezni su bili uzeti prezimena po nalogu tadašnjih crkvenih i svjetovnih vlasti. U to su vrijeme u velikom broju dodjeljivana prezimena i u ostalim krajevima hrvatske i primorske krajine jer su vlasti time nastojale spriječiti izbjegavanja zakonskih obaveza, uvesti ozakonjenje nasljednih prava, spriječiti rodoskvrnuća koja su bila dosta česta ili ih svesti na najmanju moguću mjeru.
Godine 1592. padom u turske ruke hrvatskoga kraljevskoga grada Bihaća kao i ostalih dijelova bihaćke kapetanije, preostali hrvatski rodovi Šimanovići, Juratovići, Grdakovići, Galekovići, Malčići i dr. koji su naseljavali područja od Une do Korane, a vjerojatno i prijeko, preseljeni su na imanja Frankopana kod Jastrebarskoga i Samobora (Zdenčina, Okić i Kerestinec) gdje su ta prezimena prisutna i danas. Neka od njihovih prezimena također možemo danas pronaći u selima sjevernoga dijela Hrvatske, u Sloveniji pa i u Gradišću.
Malo starije povijesti.
Re: Malo starije povijesti.
Čudi me ovo da se 1163. spominju župe Gatska, Drežnik, Modruš i Vinodol odnosno ako sam dobro razumio još i ranije to spominje Konstantin Porfirogenet jer se uvijek do sad uzimalo da se Drežnik prvi put spominje 1185. na crkvenom saboru u Splitu (tako je 1985. proslavljena na velikoj svečanosti 800 godina od prvog spomena Drežnika) odnosno ako Drago zna nešto više bilo bi dobro da napiše točno ako je gdje pronašao -kad se prvi put spominje Drežnik i gdje (u kojem dokumentu)
Re: Malo starije povijesti.
Ako dobro kužim Plasi bi bio Plaški il se varam?
E a kad se onda spominje Bihać odnosno jel on postojao isto kad i Drežnik il i ranije i ako ti je poznato da mi odgovoriš: Negdje sam pročitao ili čuo da je Cazin do dolaska Turaka bio biskupija!!! Dali je to točno i ako je onda ako možeš malo detaljnije nešto jer nigdje nisam čuo od nikoga o Cazinskoj biskupiji ništa niti kad je osnovana niti ko su bili Cazinski biskupi...
samo sam čuo da je ona velika džamija iznad Cazina (sjeveroistočno od grada) bila katolička crkva (katedrala), pa ako nešto znaš o tomu da napišeš bio bih ti zahvalan
E a kad se onda spominje Bihać odnosno jel on postojao isto kad i Drežnik il i ranije i ako ti je poznato da mi odgovoriš: Negdje sam pročitao ili čuo da je Cazin do dolaska Turaka bio biskupija!!! Dali je to točno i ako je onda ako možeš malo detaljnije nešto jer nigdje nisam čuo od nikoga o Cazinskoj biskupiji ništa niti kad je osnovana niti ko su bili Cazinski biskupi...
samo sam čuo da je ona velika džamija iznad Cazina (sjeveroistočno od grada) bila katolička crkva (katedrala), pa ako nešto znaš o tomu da napišeš bio bih ti zahvalan
Re: Malo starije povijesti.
Na neka od gore postavljenih pitanje može se odgovopriti iz bez da se pregleda povjesna građa
najpoznatijih hrvatskih povjesničara uvijek dokumentirana spisima iz stranih arhiva...radi ev. sumnje u istinost domačih izvora !?.
U Wikipediji koja je svima dostupna na internetu,a na kojoj su povjesne priloge za pojedine gradove u cijeloj sadašnjoj BIH pisali bosanski povjesničari,za sve osim Bihaća piše samo godina osvajanja od turaka u 16 i 17 stoljeću, Izuzetno za Cazin i Tržac piše tko su bili vlasnici prije pada. Cazin su imali kninski biskupi, a Tržac knezovi Frankopani. Ostali gradovi koje su turci osvojili;Mutnik,Bužim,Ostrožac Pećigrd, Stina, Kladuša i drugi, kao da nisu ni postojali prije osvajanja od strane turaka. Hrvatska povjest ovih gradova koja često seže i više stotina godina unatrag , ni ne spomijne se ! U vlasništvu ovih gradova osim Frankopana bili su i knezovi Blagajski,Bribirski, Babonići, Kobasići i drugi.
Kod povjesnog priloga o Bihaću, starom hrvatskom kraljevskom gradu, nešto je više napisano i o njegovoj hrvatskoj povijesti prije turskog osvajanja 1592 godine... Po ovome povijesnom napisu Bihać se prvi put spominje več 1102 godine kada ga je u ime hrvatsko-ugarskog kralja osvojio hrvatski ban Hrvoje Vukčić-Hrvatinić...
Inače, na sve strane postoji brojna pisana povjesna građa o mnogobrojnim zasjedanjima hrvatskog sabora tijekom četrnaestog i petnaestog stoljeća u kraljevskom gradu Bihaću...
Većina gore nabrojanih gradova iz Cazinske krajine , pripadala je srednjevjekovnoj hrvatskoj županiji Novigrad, dok je Bihać podpadao pod županiju Hum!
Drago
najpoznatijih hrvatskih povjesničara uvijek dokumentirana spisima iz stranih arhiva...radi ev. sumnje u istinost domačih izvora !?.
U Wikipediji koja je svima dostupna na internetu,a na kojoj su povjesne priloge za pojedine gradove u cijeloj sadašnjoj BIH pisali bosanski povjesničari,za sve osim Bihaća piše samo godina osvajanja od turaka u 16 i 17 stoljeću, Izuzetno za Cazin i Tržac piše tko su bili vlasnici prije pada. Cazin su imali kninski biskupi, a Tržac knezovi Frankopani. Ostali gradovi koje su turci osvojili;Mutnik,Bužim,Ostrožac Pećigrd, Stina, Kladuša i drugi, kao da nisu ni postojali prije osvajanja od strane turaka. Hrvatska povjest ovih gradova koja često seže i više stotina godina unatrag , ni ne spomijne se ! U vlasništvu ovih gradova osim Frankopana bili su i knezovi Blagajski,Bribirski, Babonići, Kobasići i drugi.
Kod povjesnog priloga o Bihaću, starom hrvatskom kraljevskom gradu, nešto je više napisano i o njegovoj hrvatskoj povijesti prije turskog osvajanja 1592 godine... Po ovome povijesnom napisu Bihać se prvi put spominje več 1102 godine kada ga je u ime hrvatsko-ugarskog kralja osvojio hrvatski ban Hrvoje Vukčić-Hrvatinić...
Inače, na sve strane postoji brojna pisana povjesna građa o mnogobrojnim zasjedanjima hrvatskog sabora tijekom četrnaestog i petnaestog stoljeća u kraljevskom gradu Bihaću...
Većina gore nabrojanih gradova iz Cazinske krajine , pripadala je srednjevjekovnoj hrvatskoj županiji Novigrad, dok je Bihać podpadao pod županiju Hum!
Drago
Re: Malo starije povijesti.
NASELJAVANJE DREŽNIČKOG KRAJA POSLIJE OSLOBOĐENJA OD TURAKA 1788
Oslobođenjem Drežnika i čitavoga kraja do današnje granice s Bosnom 1788 godine, zapovjedništvo devete satnije premješta se iz Slušnice u Rakovicu, a već 1796. godine na čitavom području formirana je nova velika satnija sa zapovjedništvom u Rakovici koja osim već nabrojenih sela obuhvaća stara sela dotadašnje satnije Broćanac i Brezovac te sela s novooslobođenoga područja: Ljeskovac, Kršlju, Mašvinu, Grabovac, Lipovaču, Sadilovac, Drežnik, Irinovac i Čatrnju. Orihovo Selište zajedno sa Saborskim ostaje u sastavu Jeseničke satnije.
Kasnije, 1815 godine fomirana je i nova zasebna Drežnička satnija koja je obuvaćala uglavnom novoslobođena i novoformirana sela; Drežnik, Vaganac, Smoljanac, Čatrnju, Irinovac, Grabovac, Sadilovac , Lipovaču i Novu Kršlju. Tako su konačno nakon više od dvijesto godina turske vladavine oslobođena najveća i za poljoprivredu najvažnija područja nekadašnje srednjovjekovne hrvatske župe Drežnik. Najveći dio stanovništva, uglavnom muslimanskoga, povukao se u tadašnju tursku krajinu, mahom u cazinski i kladuški kraj. Tako iz Lopašićevih Spomenika hrvatske krajine iz 1889. saznajemo da se najveći dio drežničkih muslimana nastanio u Maloj Kladuši i okolnim zaselcima. I ovaj put je kao i 1699. godine došlo do dogovorne razmjene stanovništva, iz Bosne su se doselili Hrvati (od tamošnjega stanovništva zvani „Mađari“), najviše u Vaganac (Jandrići, Komljenovići, Marjanovići, Mihići, Marići, Kukuruzovići i drugi). Kako su u oslobađanju Drežnika i okolnih sela, Lipovače i Čatrnje uglavnom sudjelovale satnije Ogulinske pukovnije, prve bojne, koje su sačinjavale Jezeranska i Brinjska satnija ova su sela naseljena većinom stanovništvom iz Like, a najpoznatija su prezimena u njima bila: Rukavina, Bićanić, Šebalj, Brozinčević, Marinić, Koričić (kasnije Korica), Stanković, Vuković, Smolčić, Dasović, Čorak i drugi. Jedan je dio stanovništva prešao vjerojatno i natrag na kršćanstvo, a dobar dio muslimana istoga prezimena u današnjoj Bosni govori nam da bi to mogli biti Abrlići, Malkoči, Pemperi, Velići i Amići.
Zahvaljujući svojim velikim zaslugama u oslobađanju od Turaka lapačkoga kraja u Lici, pravoslavci iz ovoga kraja uspjeli su u pregovorima s krajiškim vojnim vlastima dogovoriti djelomično preseljenje dobroga broja ovih ljudi u drežnički kraj te su naselili obradive zemlje novoosvojenoga područja, ponajprije posebno planirano novo selo Sadilovac kao i dio sela Irinovca i Grabovca. Tada su se među ostalima doselili ovi graničari iz lapačkoga kraja: Rakić, Lapov, Egić, Vein, Varićak i dr. U naseljavanju ovih sela sudjelovali su i pravoslavci iz Čatrnje i Smoljanca, jer su kao dragovoljci u sastavu pojedinih satnija Ogulinske pukovnije, a kao zaslužni u ratu za oslobođenje, dobili dobre zemlje koje su i naselili u Grabovcu, Lipovači i Sadilovcu. Tako se u jednom dokumentu Ogulinske pukovnije iz 1787. godine spominju Čatrnjani: Lavrnja, Vlatković, Rodić, Svilar, Prica, Komadina, Mandić, Krneta i Baić. Sudjelovali su u oslobađanju područja sela koja gravitiraju Rakovici.
Pored već nabrojanih Jezeranske i Brinjske satnije u oslobađanju Drežnika je sudjelovala i Modruška satnija, pa su tako dio Drežnika i Grabovca te novoosnovana sela i Novu Kršlju kao i kojih sedamdeset godina ranije Rakovicu, naselili Modrušani... Tako najčešće i danas u ovim selima susrećemo ista prezimena kao i u rakovičkom kraju, a to su vrlo često: Keser, Rendulić, Rubčić, Cindrić, Pavlić, Štefanac, Sabljak i dr. Ipak najveći dio ovih sela naselili su pored Ličana (Bićanića, Rukavina i Dasovića) i tzv. „Mađari“ odnosno razmijenjeni Hrvati iz Bosne (Konjević, Mihić, Velić, Nakić i Marjanović).
Ova su naseljavanja započela tek 1796 godine nakon potpisivanja mirovnog ugovora između dvije carevine…
Za ovaj dramatični povijesni period Rakovice i cijeloga rakovičkoga područja s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće vezane su i neke karakteristike u govoru današnjih, i to posebno starijih rakovičkih stanovnika. Kako i zašto, pokušat ćemo objasniti sagledavajući u cijelosti iz kojih su sve krajeva tada doselili novi stanovnici rakovičkoga kraja.
Početkom 19. stoljeća novodoseljeni su Brinjani i Modrušani u svome govoru starijim generacijama Rakovčana donijeli dosta početne čakavštine, koje je u to vrijeme kod njih još poprilično bilo, ali istovremeno pod utjecajem novodoseljenih štokavaca, stanovnika iz Bosne i Like, naročito na šire rakovičko područje, dolazi sve češće do miješanja stanovništva i jezika pa tako već do kraja 19. stoljeća u govoru većine rakovičkih stanovnika prevladava štokavski element. Još u dokumentima o diobama zadruga sredinom 19. stoljeća, pisanim na hrvatskom, prisutno je dosta riječi iz čakavskoga jezika. Upotreba nekih čakavskih riječi, a naročito izreka, u govoru današnjih Rakovčana, naročito starijih, prisutna je i u današnje vrijeme. Kao tipične primjere riječi iz čakavskoga možemo navesti; berma - krizma, čudo - puno, raca - patka, japno - vapno, jelva - jela, kašnje - kasnije, kebar - hrušt, kiklja - suknja, pod - tavan, tratur -lijevak, viška - vještica, morda - možda, župa - juha i dr. Poznate su i karakteristične izreke koje vuku porijeklo iz čakavskoga kao što su: „mist testo“, „aj akoš na Klek“, a karakteristični su i izrazi za svetkovine kao naprimjer Josipova - Sv. Josip, Antonova - Sv. Anton, Petrova - Sv. Petar, Križova - Sv. Križ i dr., što je posebnost vezana za čakavštinu.
Oslobođenjem Drežnika i čitavoga kraja do današnje granice s Bosnom 1788 godine, zapovjedništvo devete satnije premješta se iz Slušnice u Rakovicu, a već 1796. godine na čitavom području formirana je nova velika satnija sa zapovjedništvom u Rakovici koja osim već nabrojenih sela obuhvaća stara sela dotadašnje satnije Broćanac i Brezovac te sela s novooslobođenoga područja: Ljeskovac, Kršlju, Mašvinu, Grabovac, Lipovaču, Sadilovac, Drežnik, Irinovac i Čatrnju. Orihovo Selište zajedno sa Saborskim ostaje u sastavu Jeseničke satnije.
Kasnije, 1815 godine fomirana je i nova zasebna Drežnička satnija koja je obuvaćala uglavnom novoslobođena i novoformirana sela; Drežnik, Vaganac, Smoljanac, Čatrnju, Irinovac, Grabovac, Sadilovac , Lipovaču i Novu Kršlju. Tako su konačno nakon više od dvijesto godina turske vladavine oslobođena najveća i za poljoprivredu najvažnija područja nekadašnje srednjovjekovne hrvatske župe Drežnik. Najveći dio stanovništva, uglavnom muslimanskoga, povukao se u tadašnju tursku krajinu, mahom u cazinski i kladuški kraj. Tako iz Lopašićevih Spomenika hrvatske krajine iz 1889. saznajemo da se najveći dio drežničkih muslimana nastanio u Maloj Kladuši i okolnim zaselcima. I ovaj put je kao i 1699. godine došlo do dogovorne razmjene stanovništva, iz Bosne su se doselili Hrvati (od tamošnjega stanovništva zvani „Mađari“), najviše u Vaganac (Jandrići, Komljenovići, Marjanovići, Mihići, Marići, Kukuruzovići i drugi). Kako su u oslobađanju Drežnika i okolnih sela, Lipovače i Čatrnje uglavnom sudjelovale satnije Ogulinske pukovnije, prve bojne, koje su sačinjavale Jezeranska i Brinjska satnija ova su sela naseljena većinom stanovništvom iz Like, a najpoznatija su prezimena u njima bila: Rukavina, Bićanić, Šebalj, Brozinčević, Marinić, Koričić (kasnije Korica), Stanković, Vuković, Smolčić, Dasović, Čorak i drugi. Jedan je dio stanovništva prešao vjerojatno i natrag na kršćanstvo, a dobar dio muslimana istoga prezimena u današnjoj Bosni govori nam da bi to mogli biti Abrlići, Malkoči, Pemperi, Velići i Amići.
Zahvaljujući svojim velikim zaslugama u oslobađanju od Turaka lapačkoga kraja u Lici, pravoslavci iz ovoga kraja uspjeli su u pregovorima s krajiškim vojnim vlastima dogovoriti djelomično preseljenje dobroga broja ovih ljudi u drežnički kraj te su naselili obradive zemlje novoosvojenoga područja, ponajprije posebno planirano novo selo Sadilovac kao i dio sela Irinovca i Grabovca. Tada su se među ostalima doselili ovi graničari iz lapačkoga kraja: Rakić, Lapov, Egić, Vein, Varićak i dr. U naseljavanju ovih sela sudjelovali su i pravoslavci iz Čatrnje i Smoljanca, jer su kao dragovoljci u sastavu pojedinih satnija Ogulinske pukovnije, a kao zaslužni u ratu za oslobođenje, dobili dobre zemlje koje su i naselili u Grabovcu, Lipovači i Sadilovcu. Tako se u jednom dokumentu Ogulinske pukovnije iz 1787. godine spominju Čatrnjani: Lavrnja, Vlatković, Rodić, Svilar, Prica, Komadina, Mandić, Krneta i Baić. Sudjelovali su u oslobađanju područja sela koja gravitiraju Rakovici.
Pored već nabrojanih Jezeranske i Brinjske satnije u oslobađanju Drežnika je sudjelovala i Modruška satnija, pa su tako dio Drežnika i Grabovca te novoosnovana sela i Novu Kršlju kao i kojih sedamdeset godina ranije Rakovicu, naselili Modrušani... Tako najčešće i danas u ovim selima susrećemo ista prezimena kao i u rakovičkom kraju, a to su vrlo često: Keser, Rendulić, Rubčić, Cindrić, Pavlić, Štefanac, Sabljak i dr. Ipak najveći dio ovih sela naselili su pored Ličana (Bićanića, Rukavina i Dasovića) i tzv. „Mađari“ odnosno razmijenjeni Hrvati iz Bosne (Konjević, Mihić, Velić, Nakić i Marjanović).
Ova su naseljavanja započela tek 1796 godine nakon potpisivanja mirovnog ugovora između dvije carevine…
Za ovaj dramatični povijesni period Rakovice i cijeloga rakovičkoga područja s prijelaza iz 18. u 19. stoljeće vezane su i neke karakteristike u govoru današnjih, i to posebno starijih rakovičkih stanovnika. Kako i zašto, pokušat ćemo objasniti sagledavajući u cijelosti iz kojih su sve krajeva tada doselili novi stanovnici rakovičkoga kraja.
Početkom 19. stoljeća novodoseljeni su Brinjani i Modrušani u svome govoru starijim generacijama Rakovčana donijeli dosta početne čakavštine, koje je u to vrijeme kod njih još poprilično bilo, ali istovremeno pod utjecajem novodoseljenih štokavaca, stanovnika iz Bosne i Like, naročito na šire rakovičko područje, dolazi sve češće do miješanja stanovništva i jezika pa tako već do kraja 19. stoljeća u govoru većine rakovičkih stanovnika prevladava štokavski element. Još u dokumentima o diobama zadruga sredinom 19. stoljeća, pisanim na hrvatskom, prisutno je dosta riječi iz čakavskoga jezika. Upotreba nekih čakavskih riječi, a naročito izreka, u govoru današnjih Rakovčana, naročito starijih, prisutna je i u današnje vrijeme. Kao tipične primjere riječi iz čakavskoga možemo navesti; berma - krizma, čudo - puno, raca - patka, japno - vapno, jelva - jela, kašnje - kasnije, kebar - hrušt, kiklja - suknja, pod - tavan, tratur -lijevak, viška - vještica, morda - možda, župa - juha i dr. Poznate su i karakteristične izreke koje vuku porijeklo iz čakavskoga kao što su: „mist testo“, „aj akoš na Klek“, a karakteristični su i izrazi za svetkovine kao naprimjer Josipova - Sv. Josip, Antonova - Sv. Anton, Petrova - Sv. Petar, Križova - Sv. Križ i dr., što je posebnost vezana za čakavštinu.
Online
Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 1 gost.