Plitvička jezera!

[bića]

Novija povijest Plitvičkih Jezera

Prvi Hrvat koji je zabilježio Plitvička Jezera bio je Jezuita Stjepan Glavač, rodom Varaždinac, bivši profesor u Gradačkom sjemeništu.

On je 1673. godine izdao zemljovid Hrvatske i Slavonije, pa nam pod Plješevicom zabilježio jezera.
U cijelom kraju Plitvičkih Jezera do druge polovice 17. stoljeća nije bilo stalnih poznatih naselja.

Poslije izgona Turaka iz Like i Krbave preko Plješevice 1689. godine počelo se pučanstvo polako naseljavati.
Prvo su dolazili s blagom na stanove iznad Plitvičkih Jezera, no ti pastirski stanovi bili su raštrkani po livadama i brdima, dok se kasnije nisu pretvorili u stalna naselja.

Početkom osamnaestog stoljeća, postavljani su čardaci, unke ili utvrde za odbranu od Turaka, pa se tako spominju ovi čardaci :

- Plitvica sa 8 ljudi
- Više Ričice sa 6 ljudi
- Mukinja Unka sa 16 ljudi
- Priboj sa 10 ljudi
- Željava Unka sa 13 ljudi
- Ružica sa 18 ljudi
- Veljena dolina sa 6 ljudi
- Forkašić sa 8 ljudi

Koncem 19. i početkom 20. stoljeća pojavljuju se slijedeća naselja oko Plitvičkih Jezera :

- Ljeskovac Plitvički, selo sa rijekom, Končarevim krajem i Uvalicom oko 280 žitelja
- Plitvica Selo sa Biginom Poljanom i Devićevcem , oko 350 žitelja
- Velika Poljana iznad Kozjaka , Jezerce, Krčevine i Mirić Štropina, oko 280 žitelja
- Priboj oko 480 žitelja

To je sveukupno iznosilo 1400 žitelja i to otprilike 800 žitelja grčko-istočne vjere i oko 600 rimokatolika.

Žitelji grčko-istočne vjere bili su uglavnom naseljenici iz Bosne i Hercegovine a svega nešto malo iz Crne Gore, dok su rimokatolici ovdje bili još od davne starine.

U Plitvičkom Ljeskovcu bilo je u to vrijeme oko 100 duša grčko istočne vjer, imali su crkvicu sagrađenu 1885. godine i bili su filijala parohije Vrhovine Gornje.

Končarev kraj pripadao je Babinom Potoku, Plitvica Selo i Bigina Poljana pripadale su Sadilovačkoj parohiji.

Velika Poljana, Jezerce,Krčevine i Mirić Štropina pripadale su parohiji Vrelo.

Rimokatolici iz Ljeskovca pripadali su župi Korenica, iz Sela Plitvice pripadali su župi Drežnik, a ostali oko Plitvičkih Jezera pripadali su župi Korenica.

1895. godine osnovan je posebni odbor za gradnju Rimokatoličke crkvice na Plitvicama u organizaciji društva za uređenje i poljepšanje Plitvičkih Jezera.
Tome odboru predsjednik bijaše Hrvatski vrhovni biskup Juraj Posilović.
Na Velikoj Poljani kraj društvenoga hotela podignuta je bila samo privremeno mala Rimokatolička kapelica.

24.05.1896. u devet sati ujutro prvu je misu tamo držao župnik korenički M.Mažuranić, to je bila nakon više stoljeća prva Hrvatska glagoljska služba Božja na Plitvičkim Jezerima.

Inače župnik Mažuranić bio je rod Mažuranića autora epa Smrt Smail Age Čengijića.
Na području današnjih Plitvičkih Jezera u drugoj polovini 19.stoljeća glavne grane gospodarstva bile su, uz već tisućljetno tradicionalno stočarstvo, uglavnom djelatnosti vezane uz vodu, pa se tako spominje :

- pile i mlinovi Mile Delića u Ljeskovcu
- pile i mlinovi Perišića i Mate Rukavine na slapu u Kozjak.

To doba možemo kao kuriozitet uzeti i kao doba prvih začetaka turističke djelatnosti na području općine Plitvička Jezera.
Pa je , u tom duhu, zanimljiva slijedeća priča :

Iz kraljevskih zapisa Kralja Fridricha vidljivo je da je Krlja po njegovom nalogu u Zagrebu dočekao pukovnik Jelačić – Bužimski.
Noć od 31.svibnja na 01.lipnja 1845.godine saski Kralj Fridrich prenoćio je u Drežniku i odatle krenuo u posjet Plitvičkim Jezerima i Goloj Plješevici.
Tom prilikom se Saski Kralj Fridrich provezao posebnom splavi po Kozjaku, obavio marendu i ushićen ljepotama Plitvičkih Jezera vlastoručno učinio par crtarija.

Kasnije je izgrađen Društveni Hotel – svratište na Velikoj Poljani, zatim putnička kuća na Devićevcu.
U svratište je grof Pejačević uložio znatnu svotu od 70000 forinti.

Od 1894.-1899. Društvo za poljepšanje Plitvičkih Jezera ulaže 240000 kruna u razvoj gospodarstva Plitvičkih Jezera. Tu svotu je gotovo u cijelosti dobilo pučanstvo Plitvičkih Jezera.

Tako se uz pomoć tih sredstava razvilo kirijanje, nadničarenje, lađarenje, prodaja mlijeka i mliječnih proizvoda, jaja, peradi, teladi, velikog blaga, voća, sijena i drugog priroda.

Razvila se i proizvodnja raznih uporabnih predmeta, veza, šarenica i sagova, raznih rezbarija, torbica, ćilima, i drugih tkanina koje je osobito voljela i poticala njihovu proizvodnju, prejasna nadvojvotkinja Marija Doroteja, kćer njegovog veličanstva nadvojvode Josipa.

Sama ideja gradnje turističkog objekta seže još u godinu 1830. ali ostvarila se tek 1860. kada je zahvaljujući prilozima krajiških graničarskih časnika sagrađena Carska Kuća – Lugarnica, nakon što je podmaršal Ivan Vitez Wagner prenoćio u šumi pod vedrim nebom.
Tu je postavljen lugar da posjetitelje Plitvičkih Jezera dočekuje sa stanom i hranom.

Kulturni život toga vremena svodio se na sijela, pjevanje narodnih pjesama i kola. Zatim narodne igre od kojih se kao junačke igre ili igre junačenja spominju :

- umetavanje ili bacanje kamena s ramena
- rvanje
- preskakivanje u šir i u vis
- utrkivanje
- klisanje
- čulenje
- vučenje kuke
- žmiranje
- prstenjanje
- igranje pauna
- razbijanje klada
- tovarenje soli
- kruvanje

od ostalih igara spominju se :

- zejanje
- titranje
- kolikanje
- preskakivanje preko slamke
- ježanje


Sličan život odvijao se u to vrijeme i u ostalim, malo odmaknutim naseljima od jezera kao što je današnja Sertić Poljana, Poljanak, Korana, Smoljanac, Vaganac, Arapov do, Rešetar, Rastovača, Ličko Petrovo Selo i Priboj.

Izgradivši utvrdu Mrzlin Grad Karlovići su stvorili sve preduvjete da se niže smještena Korjenica počne razvijati u tipično malo Ličko naselje.

Glas o Korjenici prvi puta se proširio po ondašnjem kršćanskom dijelu Evrope, kada je na Vražjoj Gori(Ličkoj Plješevici), kod Korjenice život izgubio upavši u tursku zasjedu veliki Hrvatski Ban Petar Berislavić. Taj tragičan događaj dogodio se 20. svibnja 1520. godine i brzo se proširio Evropom, šokirao sve vladare pa i Papu.

Svi su iskreno žalili za velikim bojovnikom, biskupom i banom, jer njegov doprinos borbi protiv Turaka bio je u ono doba nemjerljiv.

O župi Korjenici malo je poznato, zna se da je nakon oslobođenja Like od Turaka 1689. godine, u Čanak 1713. godine naseljeno 200 katoličkih obitelji, tako da je 1719. godine osnovana župa u Čanku, a 1728. godine sagrađena je i župna Crkva.
Dok je u Korjenici navodno župa osnovana 1718. godine ali o tomu nema nikakvih sačuvanih podataka.

Tako da možemo zaključiti da je u to doba Čanak bio jače središte od Korjenice.
1765. godine u Korjenici je sagrađena kapela posvećena Majci Božjoj, tako da u drugoj polovici 18. stoljeća na području mjesta Korjenica djeluje filijala župe Čanak. Godine 1807. u Korjenici se osniva župa a župnikom se 1809. imenuje dotadašnji kapelan Mate Livić.

Od toga vremena pa sve do 1916. godine broj katolika ima konstantno uzlaznu putanju i dostiže broj od 1213 duša.
Krajem prvog svjetskog rata na području Korenice i općenito općine Plitvička Jezera otvara se za Hrvatski rimokatolički živalj Pandorina kutija. Naime slomom Austrougarskog carstva i stvaranjem prve Jugoslavije počinje velikosrpsko divljanje na području općine Plitvička Jezera, koje se nastavlja i poslije drugog svjetskog rata tako da je župa Korenica od 1213 Hrvata Katolika 1916. godine spala na samo 20 rimokatolika 1974. godine.

Velikosrpsko divljanje temeljilo se na lažiranju povijesti, tako što su sav živalj Grčko istočne vjere, vlahe pa i neke Rimokatolike, silom ili milom proglasili srbima i prekrstili ih u srpsko pravoslavlje.
Ovaj pogrom Hrvata na području općine Plitvička Jezera zorno prikazuje slučaj kada je samo u jednom danu 1942. godine u Korenici pobijeno 200 Hrvata i zapaljena Crkva Svetog Jurja.

Selo Vaganac sa svojom župom obuhvaćalo je današnja naselja: Gornji Vaganac, Donji Vaganac, Ličko Petrovo Selo i Željavu.

Ta naselja su nastala prije prestanka ratova s Turcima.
Tako je godine 1792. krajiški Kapetan Petar Kuhn nastojao naseliti što više obitelji iz otočke pukovnije ispod Čalopek – Brda.

Turci su napali tamošnje naseljenike ali ih je kapetan Petar Kuhn dočekao i potukao, iz počasti prema Petru Kuhnu novonastalo naselje dobilo je naziv Petrovo Selo.

Uvrijeme rata s Francuzima Turci su opustošili ovaj kraj. Godinu dana kasnije nakon mirau Schonbrunu 14. listopada 1809. godine, kada je i ovo područje došlo u sastav Francuskih Ilirskih provincija, u svibnju 1810. godine Francuski maršal Marmont pobjedio je Turke kraj Vaganca, natjerao ih u bijeg, osvojio i spalio utvrdu Izačić i sva okolna mjesta sve do Klokota.

U tim okolnostima nastalo je selo Vaganac.

Godine 1835. Donji Vaganac imao je 29 obitelji odnosno 291 stanovnika od toga je bilo Hrvatskog Rimokatoličkog pučanstva 14 duša. U Gornjem Vagancu bile su 42 obitelji sa 481 stanovnnikom sve Hrvati Rimokatolici.

Ličko Petrovo Selo 1867. imalo je 1679 stanovnika od toga 1267 pripadnika Grčko istočne vjere i 412 Hrvata Rimokatolika.

Selo Željava nastalo je oko 1780. godine, selo je jako stradalo u Habsburško-Turskom ratu od 1788.-1791. godine. Godine 1910. od 876 duša u Željavi 651 Pripadala je Grčko-istočnoj vjeri a 225 su bili Hrvati Rimokatolici.

Inače o župi Vaganac nema puno podataka, samo se po šematizmu Katoličke Crkve u Jugoslaviji iz 1939. godine i 1974. godine može zaključiti da je župa u Vagancu od pamtivjeka, isto tako po tim podacima i ostalim relevantnim pokazateljima, župa Vaganac imala je 1916. godine 1889. Hrvata-Rimokatolika a 1974. godine župa Vaganac imala je svega 650 Hrvata Rimokatolika.

Ove činjenice potkrepljuju tvrdnju da su naselja u sadašnjoj općini Plitvička Jezera, sa Većinskim

Hrvatskim Rimokatoličkim pučanstvom, u razdoblju od 1916.-1974. godine, doživjeli, do tada neviđen pogrom i genocid od strane velikosrpskih ideologa i zločinaca.

Nakon drugog svjetskog rata situacija u svezi gospodarstva pomalo se mijenja, tako što od godine 1949., kada su Plitvička Jezera proglašena nacionalnim parkom, turizam doživljava konstantni rast iz godine u godinu, pa samim tim za sobom vuče i sve ostalo gospodarstvo općine Plitvička Jezera pa i šire.
Nakon 1974. godine možemo slobodno reći da je glavni pokretač razvoja općine Plitvička Jezera-turizam.