Korana kroz povjest

Teme isključivo vezane uz rakovački kraj
Odgovori
branko
Pisac meraklija
Pisac meraklija
Postovi: 2650
Pridružen/a: 10 stu 2010, 13:24

Korana kroz povjest

Post Postao/la branko » 23 sij 2013, 13:04

Predavanje koje sam održao na skupu speleologa u Drežniku 09. 11 2012.

slika

Fotografije sa prezentacije mozete pogledati na ovom linku https://docs.google.com/file/d/0ByZNJfk ... ZNZGc/edit

Rijeka Korana kroz povijest


Od davnine pa sve do naših dana sva naselja nizvodno od Plitvica životno su vezana za rijeku Koranu, a najznačajniji u tom razdoblju bili su mlinovi na rijeci. Od Sastavaka na Plitvicama gdje počinje rijeka Korana pa do Gavranova mosta ispod Sadilovca gdje Korana počinje biti državna granica sa Bosnom i Hercegovinom ima oko 25 mliništa odnosno bentova. Mlinovi su uglavnom rađeni na umjetnim branama izuzev nekoliko mlinova i pilana izgrađenih na prirodnim slapovima u gornjoj Korani. Kako Korana gotovo cijelim svojim tokom teče u dubokom kanjonu do mlinova su usijecani te zidani i danas vidljivi mlinarski putovi. Kako su se mlinari trudili da tokom cijele godine mogu mljeti žito tako su i bentovi jako dobro održavani, a eventualne pukotine i rupe koje bi propuštale vodu sanirane su i krpane. Takav način izgradnje i sanacije brane se može vidjeti i danas u suhom koritu. Uz mlinove i pilane od najranijih vremena građene su i stupe u kojima su se prali i mekšali vuneni biljci, a zanimljivo je da je bilo zabranjeno na Korani prati vunu.
Nadalje, na Korani je osim mlinova također bilo dosta mjesta gdje se prala roba, a taj mukotrpni posao obavljao se tako da bi žene stajale često do koljena u vodi te na kamenju prale robu. Najpoznatije takvo mjesto je u Drežniku ispod Cvebinog mlina. Na Koranu su također svakodnevno dolazila velika stada stoke na pojilo, naročito za ljetnih mjeseci kad bi lokve i ostali manji izvori presušili. Jasno je da je zbog toga uz Koranu bilo malo ili nimalo raslinja, vrba ili nečeg drugog jer bi to stoka potrgala čim bi niklo, a i mlinari su za ogrjev sjekli stabla koja su im bila najbliže uz rijeku. Na Korani je uvijek bilo živo, a najživlje ipak krajem ljeta kad su se namakale i sušile konoplje. Posao namakanja trajao je nekoliko dana, a ako se uzme da su na Koranu konoplje dovožene sve od Rakovice na sjeveru pa do Željave i Baljevca na jugu to znači da je gotovo svaki metar korita Korane bio pokriven konopljama. Također je bilo određeno po selima koje selo ima pravo gdje namakati konoplju i toga se moralo strogo pridržavati.

Veliki bi problem bio kad bi u slivnom području Korane, tj. na Maloj Kapeli pale velike količine kiše u vrijeme natapanja konoplje pa bi se voda naglo podigla i odnijela koji put svu konoplju koju žene ne bi izvadile van iz vode pa je dolazilo do svakakvih situacija najčešće svađe, a nerijetko i tučnjava oko podjela nanosa konoplje.

Također krajem ljeta na Korani se prala pšenica.

Uz samu vodu Korane bio je put, a dobrim dijelom je bio toliko širok da su mogla čak i kola ići. To zvuči gotovo nevjerovatno ako se pogleda u kakvom je stanju danas korito Korane, a na Plitvice se išlo iz Drežnika pješice uz Koranu sve do šezdesetih godina prošlog stoljeća. Pošto se Drežnik nalazi na važnoj prometnici koja povezuje sjever i jug Hrvatske izgrađeno je nekoliko mostova. Prema predaji starijih ljudi najstariji prijelaz preko Korane bio je Rimski gaz kod nekadašnjeg Gašljevićevog mlina gdje je brina dosta široka i blaga, a Korana široka i plitka, tuda je navodno prolazila cesta (Lička kaldrma) koja je od mora išla prema Sisku i dalje na Dunav. Na tom je mjestu poslije bio i most mada se ostaci ceste i mosta danas ne mogu prepoznati.

Uz nekoliko manjih mostova na gornjoj Korani tu je poznati i vrlo važan takozvani drveni most u Čatrnji, a najpoznatiji je pak Stipićev most koji je građen u drugoj polovici 19. st. Most je građen duboko u kanjonu Korane, a građen je tako da je oslonjen na dvije kamenom zidane „babke“. O kvaliteti gradnje govori to da su babke zidane milimetarskom preciznošću, a da je kamenje klesano i slagano jedno na drugo gotovo bez ikakvog vezivnog materijala. Nažalost lijeva babka je u II. svjetskom ratu teško oštećena u bombardiranju mosta i skoro u potpunosti srušena tako da je prilikom obnove mosta isto kamenje vraćano natrag no nije ju se uspjelo u potpunosti rekonstruirati što se može vidjeti i danas. Desna babka ostala je kakva je bila još iz vremena gradnje. Drveni dio mosta ponovo je u Domovinskom ratu također teško oštećen i gotovo potpuno srušen, a obnova mosta čeka neka bolja vremena.

Na cesti prema Bihaću također je bio most na Pašinoj luci, a najstariji i danas dijelom postojeći koji je bio na cesti prema Bosni i Hercegovini je Gavranov most, u novije vrijeme čudno nazvan –Gavranić. I od toga mosta također su vidljivi kameni dijelovi no toliko oštećeni da je obnova tog mosta gotovo nemoguća.

Ispod starog grada Drežnika bila je dobrim dijelom u stijenu uklesana i podzidana dosta široka cesta, a s obzirom da je na drugoj strani vidljiva također podzidana cesta pretpostavlja se da je i tu nekad bio most. U austrijskim vojnim kartama ta se cesta zove Turkishe Vaser Strasse.
Nakon II. svjetskog rata građena su dva velika mosta, najpoznatiji je svakako Koranski most (Cindrićev) za koji je građena i potpuno nova cesta od Grabovca preko Selišta Drežničkog, a sa druge strane kroz Vratolom preko Rastovače do Plitvičkih jezera. Drugi puno manji most je na Korani kod Vaganca na cesti prema Bihaću za koji je također rađena gotovo potpuno nova cesta.

U 20. stoljeću počeli su se bentovi koristiti kao kupališta. Interesantno je da je skoro svako selo imalo svoje kupalište. Najpoznatije drežničko kupalište je Zirić, u prošlosti zvan još i Zirić vir - ovo kupalište nije bilo na bentu nego na prirodnoj udubini u koritu Korane. Zlatno doba kupališta Zirić je bilo osamdesetih godina prošlog stoljeća jer su na Koranu dolazili kupači čak i iz Bihaća.

Elektrifikacijom početkom šezdesetih godina prošlog stoljeća Korana gubi na svojoj važnosti. Mlinovi se zatvaraju, tako da je do Domovinskog rata ostalo svega tri mlina u donjem toku Korane.

Izgradnjom vodovoda 1909. godine sa izvora rijeke Plitvice kroz Drežnik do Sadilovca Korana je prestala biti glavna za vodoopskrbu jer je u svakom selu bilo nekoliko javnih bunara (naknadno se na taj vodovod priključila i Rakovica oko 1935. g.).

Nažalost druga polovica dvadestog stoljeća za Koranu je bila vrlo tragična. Počeci uništavanja idu od izgradnje ceste kod Vaganca prema Bihaću jer je cesta ukapana u stijenu, a za to se koristila velika količina dinamita. Da nesreća bude gora kod samog Vaganačkog mosta otvoren je veliki kamenolom iz kojeg se materijal koristio za nasipavanje ceste prema Vagancu. U kamenolomu se također svakodnevno koristio dinamit.
Na drugoj strani Korane prilikom izgradnje Koranskog mosta naročito ceste kroz Vratolom prema Plitvicama također su se svakodnevno koristile velike količine dinamita i od tad Korana počinje presušivati u ljetnim mjesecima. Pošto je Korana kraška rijeka gotovo je nevjerovatno da je i prilikom izgradnje Autokampa Korana sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća također korištena velika količina eksploziva te prilikom izgradnje brane i umjetnog jezera na samoj Korani. Prilikom kopanja kolektora za kanalizaciju na dionici Selište Drežničko – Autokamp Korana - Drežnik Grad iznad samog kanjona Korane svakodnevno je korišten eksploziv.

Sav ovaj silni eksploziv tako nerazumno korišten prilikom izgradnje objekata oko Korane pridonio je tome da Korana već od Sastavaka na Plitvicama počinje ponirati, a od Koranskog mosta u dužini od 10-ak kilometara praktično i ne teče osim za jakih kiša u proljeće i jesen. Na Gavraniću opet izvire na četiri jaka vrela i dalje teče prema Karlovcu. Razlozi poniranja također su dijelom u visokim vrbama koje su izrasle nakon zatvaranja mlinova uz Koranu, a na nekim mjestima čak i u samom koritu.
Još jedan mogući razlog zbog čega Korana presušuje je i vodovod. Naime, stari vodovod koji je 1909. godine izgrađen zaslugom generala Nikole Murkovića i pukovnika Jose Kosanovića bio je izgrađen od izvora riječice Plitvice i preko Poljanka do vodospreme Lisina, a 1968. godine napušten je izvor Plitvice i izgrađen novi vodovod od jezera Kozjak do rezervoara na Lisini. Iz jezera Kozjak crpi se značajna količina vode što u ljetnim mjesecima doseže i do 70 l/s.
Nakon Domovinskog rata i povratka iz progonstva grupa entuzijasta osnovala je udrugu „Čuvari Korane“ a suosnivači su Dinaridi – Društvo za snimanje i istraživanje krških fenomena (DDISKF) sa ciljem povratka Korane u njen prvobitni tok. Kanjon rijeke Korane je bio u groznom stanju potpuno zanemaren, obrastao u visoke vrbe i šikaru, a Korana gotovo da i nije tekla osim tokom par zimskih mjeseci i za jakih kiša. Članovi udruge proveli su niz akcija u cilju zaštite korita rijeke Korane, čišćenja kanjona i osvještavanju ljudi o važnosti suživota rijeke i okolnog stanovništva, posebno mladeži, a također je ostvarena suradnja sa Hrvatskim vodama koji su također proveli nekoliko akcija čišćenja kanjona.

Danas je na Korani dijelom aktualno kupalište Zirić u proljeće i eventualno u rano ljeto, dok je glavno kupalište za svu okolicu u selu Donja i Gornja Korana udaljeno 5 km od Drežnik Grada. Brojni turisti uskraćeni su za mnoge ljepote i koristi koje Korana može pružiti.



Autor: Branko Brajdić

Odgovori

Online

Trenutno korisnika/ca: Bing [Bot] i 1 gost.