Malo starije povijesti.

[dragoo]

Dragi Rakovčani.Evo malo naše povjesti sa početka dvdesetog stoljeća...


EKSHUMACIJA POSMRTNIH OSTATAKA KVATERNIKA I DRUGOVA

U RAKOVICI 1921 GODINE


O Eugenu Kvaterniku i njegovom ustanku u Rakovici 1971 godine sve je manje-više poznato O tragičnom završetku i pogibiji Kvaternika i ostalih vođa o prekom sudu i streljanjima najistaknutijih učesnika kao i o suđenjima i presudama! Mrtva i izmaskrirana tjela Kvaternika i drugova ,prethodno opljačkana dopremljena su nakon dva dana iz Ljubče i pokopana u plitki grob uz cestu za Drežnik..!
Desetljićima su hrvatski istaknuti domoljubi nastojali i pokretali akcije o ekshumaciji posmrtnih ostataka i dostojnoj sahrani ovih slavnih hrvatskih boraca za slobodu ali su se austro-ugarske vlasti svih tih dugih pedeset godina tome žestoko protivile. Sudbina Kvaternika i drugovi trebala je kroz ta teška desetljeća biti opomena svim onima koji bi se drznuli dovesti u pitanje tadašnju carsku vlast!
Prvih godina nakon Prvog svetskog rata i propasti Habsburške carevine, hrvatski je domoljiubni zanos dostizao svoje vrhunce, a Jugoslavenska Karađorđevska čizma još nije počela djelovati pa je to bio uz vremensko poklapanje sa proslavom pedesetgodišnjice ustanka glavni razlog što su pripreme za eksumaciju počele već početkom 1921 godine.
U pripremama za ekshumaciju u proljeće 1921 godine Družba Braće Hrvatskog Zmaja je poslala zahtjev Geodetskoj upravi u Slunju da se izda Položajni nacrt kč. 1099 u Rakovici u vlasništvu gospodina Krunoslava Batušića.Nacrt je izdan i članovi delegacije DBHZ-a su ga ponijeli sa sobom na ekshumaciju.
U arhivskim dokumentima su svi dopisi i prepiske između družbe BHZ i ostalih institucija i pripreme za ekshumaciju., zapisnici sa proslava 50 godišnjice Rakovičkog ustanka, prigodne priredbe i organiziranje donacija te dobrovoljnih priloga . Puno je dopisa i iz same Rakovice posebno od svećenika Kolakovića koji je jedan od glavnih organizatora,a ima i nekoliko pisama građana. Ističe se i masu izrezanih članaka iz tadašnjeg Hrvatskog tiska; »Hrvatskog lista«,»Hrvata «,»Jutarnjeg lista« ,»Novosti« i drugih. Članci su posebno zanimljivi u onom dijelu gdje se spominju neka tadašnja nagađanja o vjerodostojnosti , odnosno dali posmrtni ostaci / količina i drugo./ odgovaraju Kvaterniku i drugovima.?
Ova nagađanja u potpunosti odbacuje Zapisnik o iskopu koji je vrlo detaljan i potpisan od strane odbora na čelu sa gospodinom Emilom Lašovskim,velikim meštrom Družbe Braće Hrvatskog Zmaja U odboru za ekshumaciju ostataka bili su i slijedeći tada vodeći građani Raklovice ;
Upravitelj upravne općine Rakovica Uroš Mataić, ravnatelj osnovne škole Pavao Salaj, svećenik Ivan Kolaković, općinski perovođa Franjo Rajković, ugledna grđanka,supruga liječnika Štefanija Kovačić,bilježnik iz općine Drežnik Mihovil Pavlić, te ugledni Slunjanin Stjepan Neralić !
Nakon dužih višemjesečnih priprema eksumacija je počela u subotu 15.10.1921 godine oko 11 sati na parceli 1199/2 , »Šicana « u vlasništvu Mate Rendulića, a točno mjesto grobnice pokazao je tada jedini živi učesnik ukopa iz 1871 godine Anton Pavličić, 79 godišnji seljak iz Turkalj sela kbr.99.Zabilježen je i prisutni svjedok 68- godišnji Stipan Pavlić koji je bio također bio upoznat sa mjestom pokopa »izmrcvarenih« tijela Kvaternika i drugova.
Iskapanje su vršili tadašnji uglavnom mlađi Rakovčani ; JurajGrdić, Mate Rendulić, Ivan Rubčić, Anton Pađen, Petar Prebeg, Anton Rendulić, Milan Rubčić, Petar Pađen i Nikola Keser!
Po kazivanju starine Antona Pavličića mrtva tijela Kvaternika i drugova dovežena su u konjskim kolima iz Ljubče 11.10.1871 godine u večer. Padala je »sitna kišica «.Izbačeni su po »nalogu« na »Šicanu«. Pošto ih je trebalo brzo pokopati iskopali su plitku raku ,svega dva »pedlja « duboku i ubacili najprije Kvaternikovo tijelo na dno rake prema Rakovici uz njega Baha . Između ova dva tijela su stavili jednu dasku i posredini preko njih postavili Rakijaša…Kod ekshumacije su svi Antini navodi potvrđeni, a čak su pronađeni i ostaci daske..Ostaci kostiju najgornjeg tijela / Rakijaš / nisu pronađeni u potpunosti jer je zbog plitkosti groba uslijed višegodišnje obrade njive, grob više puta bio oštećen. Druga dva kostura su sačuvana u potpunosti !
U pismima čitalaca u Hrvatskom listu od 20.10.1921 godine jedan čitalac pod imenom »Kraišnik « iz Slunja piše :
»Meni je u Slunju pred rat / I svjetski / pričala gospođa Knežević udovica Austrijskog časnika iz sedamdesetih godina supruga satnika Leopolda Kneževića i majka poznatog učitelja Jose Kneževića / prvi ravnatelj nove škole u Rakovici od 1880 godine / koja je u vrijeme ustanka » živla« u Rakovici da se je godinama pričalo, »šapćalo«, da je Kvaternik još istu noć od strane nekih Rakovčana na čelu sa općinskim bilježnikom Antonom Turkaljom prebačen u Rakovačko groblje ! Zato je isti Anton bio degradiran od vlasti a devedesetih je godina, poludio i završio u Vrapču kraj Zagreba gdje je ubrzo i skončao« !
Sličnih priča u naročito prvih desetljeća nakon ustanka bilo je i više, a možemo pretpostaviti da su ih same tadašnje vlasti poticale, kako bi upravo tako eventualne tajne pokušaje iskapanja Kvatrenikovih posmrtnih ostataka učinile bezpredmetnim…! Sam detaljan zapisnik o ekshumaciji ovu priču o tajnom pokopu u Rakovačkom groblju,demantira, što je učinilo i veliko vjeće Družbe Braće Hrvatskog Zmaja svojim službenim priopćenjem od 22.10.1921 nakon svečanog prenosa posmrtnih ostataka Kvaternika i drugova u Zagrebačku katedralu!
Posmrtni ostaci Kvaternika i drugova nakon iskapanja slikani su uz odbor i grupu Rakovčana zatim su stavljeni u hrvatski barjak i s njim u limeni lijes koji je u pratnji žalosne povorke dopraćen do crkve Svete Jelene gdje je održana misa zadužnica.Na kućama u Rakovici bile su istaknute crne zastave Nakon što je lijes prekriven Hrvatskom zastavom prenoćio pred crkvom i čitavu se noć smjenjivale počasne straže, ujutro je oko devet sati lijes krenuo put Slunja gdje je također priređen doček u Gradskom parku.Na putu do Zagreba povorka se je još zadržala u Karlovcu gdje je u Zorin domu organiziran svečani doćek uz govore odličnika …
Sve ovo je uz još puno detalja opisano u Zagrebačkom tisku tihdana listopada 1921 godine !

Drago

[goe]

Hvala dragoo, Ovo je zaista Intresantno za nas koji samo citamo, takvih
"koji samo citaju "na ovom foruma ima prilicno.
Takve teme su zaista Intresantne.

[Jurica]

Dragi Rakovčani.Evo malo naše povjesti sa početka dvdesetog stoljeća...

EKSHUMACIJA POSMRTNIH OSTATAKA KVATERNIKA I DRUGOVA

U RAKOVICI 1921 GODINE

Koliko mi je poznato postoji i slika sa te ekshumacije pa ako bi je mogli postaviti ne bi bilo loše.

[goe]

Dobra i Intresantna stranica. Povjesnicari hvala.

[dragoo]

Ovo je slika ekshumacije Kvaternika i drugova u Rakovici 1921 godine i zgrada
satnijskog prenoćišta ,tridesetih godina prošlog stoljeća preuređena,a nama poznata kao "pansion...

[Jurica]

Trebala bi malo veća rezolucija slike da se bolje vidi, barem 800x600 pixela.

[Sinisa]

Zanimljivo iz djela Vesna Kolić Klikić: Kordunaši u novogradiškom kraju

Na opustjela zemljišta uz granicu naseljavao je bečki dvor, uz određene
povlastice, naseljenike iz raznih krajeva svoje carevine. Kako bilježe izvori, znatan broj
naseljenika na prostor Korduna dala je stara srednjovjekovna župa Modruš. Razlozi tomu
leže u zaslugama koje su ovi stanovnici stekli braneći granicu od Turaka i sudjelujući u
oslobađanju Korduna od Turaka (Salopek, 1999:101-104).
Rakovicu su naselile obitelji: Božičević, Gašparović, Grdić, Keser, Kurelec,
Mlađen, Pađen, Palijan, Pavličić, Pavlić, Prebegi, Puškarić, Rendulić, Rupčić, Sabljak,
Salopek i Vuković.
Oštarske Stanove: Brajdić, Božičević, Keser, Luketić, Magdić, Palijan, Prebeg,
Rupčić, Rudančić, Sabljak i Salopek.
Korita: Čubrić, Jurković, Magdić, Mlađen, Pavličić, Pavlić, Sabljak, Turkalj i
Žanić.
Drage: Badanjek, Brajdić, Bertović, Luketić, Keser, Palijan i Rendulić.
Slunj: Bogović, Božićević, Cindrić, Gašparović, Jurković, Magdić, Močilac,
Modrušan, Neralić, Pavlić, Polović, Radočaj, Stipetić, Štefanac,
Turkalj i Turković.
Cerovac: Bogović, Čop, Grdić, Magdić, Pavlić, Rendulić i Štefanac.
Klanac: Cindrić, Gašparović, Luketić, Pavlić, Pavličić, Prebeg, Sabljak, Špehar i
Turkalj.
Gornji i Donji Nikšić: Bogović, Grdić, Magdić, Neralić, Paulić (Pavlić), Plivelić,
Puškarić, Stipetić, Štefanac, Turkalj i Vuković.
Gornju i Donje Taborište: Bogović, Grdić, Magdić, Jurković, Poljak, Puškarić,
Radočaj, Raužan, Rendulić, Stipetić, Štefanac i Turkalj.
Cvitović: Bogović, Cindrić, Čop, Kučinić, Medved, Paulić (Pavlić), Radočaj,
Raužan, Rendulić, Stipetić i Turkalj.
Cetingrad: Bogović, Brajdić, Cindrić, Grdić, Kučinić, Medved, Paulić (Pavlić),
Špehar i Štefanac.
Batnogu: Kučinić, Paulić (Pavlić), Radočaj i Rendulić.
Podcetin: Brajdić, Cindrić, Grdić, Stipetić i Vuković.
Šiljkovača: Bogović, Cindrić, Medved, Neralić i Vuković.
Kruškovača: Belan (Beljan), Cindrić, Kučinić, Lončarić, Magdić, Marinić,
Medved, Plivelić, Puškarić i Štefanac.
Gnojnice: Bogović, Cindrić, Galetić, Magdić, Rendulić, Salopek i Vratarić.
Drežnik-Grad: Pavličić, Pavlić, Sabljak, Turkalj, Vuković i Žanić.
Brdine: Brajdić, Kolić i Vidoš.
Koranu: Franjković i Luketić.
Lipovaču: Cindrić, Čop, Prebeg, Sabljak i Vuković.
Selište: Franjković, Krizmanić, Luketić, Magdić, Mlađen, Špehar, Štefanac,
Turkalj i Vuković.
Dio obitelji s prostora Modruša naselile su i druga kordunska sela. Prema
pojedinim rodovima nazvana su i nova seoska naselja kao što su primjerice: Brajdići,
Luketić selo, Sabljakovo selo, Turkalj selo, Rendulići i druga (Salopek, 1999:101-104).

[Sinisa]

Malo o kordunasima u slavoniji

Kao što je znano, slavonski je Šokac uvijek cijenio bogatstvo i nastojao sina
oženiti bogatom djevojkom, a kćer udati u bogatu kuću. Doseljenici su u pravilu bili
siromašni sloj seoskog stanovništva koje je nova sredina teže prihvaćala. Zbog
siromaštva i neprosvijećenosti doseljenika Šokci su branili svojoj djeci da se žene s
doseljenicima, međutim zanimljivo je da su i doseljenici isto tako branili svojoj djeci
ženidbu i udaju s domaćim stanovništvom. Često se tako u selima moglo čuti
razmišljanje ne treba našu krv mišat s njiovom. Stoga su na početku dvadesetoga stoljeća
bili rijetki brakovi između domaćeg i doseljenog stanovništva. Ovo se stanje počelo nešto
značajnije mijenjati tek iza 60-tih godina 20. st.Razlika između domaćeg stanovništva i doseljenika najjasnije je vidljiva u odnosu
među djecom koja su u igri smislila i rugalicu:
Ličani, pićani suva kruva ručali,
Kad su došli do vode,
Vrag im dupe probode.4
Domaće starosjedilačko stanovništvo znalo je s podsmjehom kazivati o kulturnoj
različitosti i drukčijim životnim navikama doseljenika pa su znali reći: Slavonac ne more
bez tambure, a Ličanin bez pure i mlika.5
Doseljeno je stanovništvo u želji da ga nova sredina što prije prihvati nastojalo
prihvatiti većinu običaja koje su držali domaći Šokci. Omiljeno mjesto okupljanja mladih bilo je nedjeljno ili blagdansko kolo pred mjesnom crkvom. Kao što je to bio običaj u
svim slavonskim krajevima, u kolu se često znalo nadpjevavati, a u svojim je bećarcima
Slavonac znao "peckati" doseljenike s dozom poruge i podcjenjivanja. Slavonski seljak
poštovao je doseljenike zbog njihove iznimne radišnosti, no na njih se ipak gledalo s
podsmjehom, pa su u kapelačkom kraju za vrijeme kola znali zapjevati:
Što j’ Kapele to je do kapele,A gorika sama Lika.
ili
Oj Ličani, vi ste gladni momci,
Evo vama naši prazni lonci.6
Da bi nekako doskočili Šokicama u kolu, novi su naseljenici otpjevavali:
Ja sam mala Ličanka iz Like,
Oj Slavonko, ostat ćeš bez dike.
Nemam tala, nemam ni miraza,
Evo dragi rumeni obraza.
Sirota sam i Bog mili znade
Molit ću ga da mi sreću dade.
Što će meni materin jedini
Jer jedini ni ni jedan fini.7
U Ljupini su primjerice domaći Šokci znali pakostiti doseljenim Kordunašima
tako da su noću ispred njihovih kuća posječenim granama dizali što veću prašinu. Nisu ni
u drugim selima domaći Šokci voljeli doseljenike. Netrpeljivost između ovih dviju
skupina najčešće se iskazivala međusobnim fizičkim razračunima koji su često završavali
s razbijenim glavama, a izrugivanja su bila gotovo svakodnevica. Šokci su u Dragovcima
doseljenim Kordunašima vikali Ličkulje i Gladničari.Kad se danas razgovara s potomcima doseljenih Kordunaša u Dragovcima, oni
sami stalno vezuju prostor iz kojega su doselili uz zemljopisni pojam Like. Pitajući
mještane za to sami su mi pričali da ih je domaće šokačko stanovništvo prozvalo
Ličanima, a kako to njih nije smetalo, oni su jednostavno u novoj sredini postali Ličani.
Zanimljivo je razmatrati i razloge doseljavanja stanovnika s prostora Korduna u
novogradiški kraj. Najvažniji je razlog doseljavanja stanovništva u tome što je
novogradiški kraj krajem 19. st. i gotovo do Drugoga svjetskog rata otvorio snažne
gospodarske mogućnosti. U to se vrijeme razvila gospodarska eksploatacija šuma kojom
su novogradiški brdski i posavski prostori obilovali. Drveni trupci odvoženi su
željeznicom u sve prostore Monarhije, a drvom su snabdjevani i kasniji industrijski
pogoni u Cerniku, Novoj Gradiški i Okučanima.

[Sinisa]

Ovako je izgledao casnik Ogulinske Regimente za vrijeme Napoleonove vladavine. Mozda je to moj predak? Imamo slicne brkove.

[branko]

Ostavi ovu sliku, to ti je Dmitar Kosanović garant

[Sinisa]

U izdanju Matice Hrvatske ogranak Ogulin uskoro iz tiska izlazi "Ogulinska pukovnija" 1746-1873 autora Dr. Željka Holjevca. U novom broju časopisa Vojna povijest objavljen je dio iz knjige o oslobadjanju Dreznika i obrani Priboja. Sve koje zanima povijest Dreznika neka svakako procitaju navedeni clanak.

[branko]

Gdje se može nabaviti???

[Sinisa]

Casopis Vojna povijest koji izdaje vecernji list valjda na svakom kiosku. Potrazi najnoviji broj od travnja 2012. godine. Knjiga jos nije izisla ali samo sto nije. Upravo ide u tisak. Moci ce se nabaviti preko ogulinskog ogranka Matice Hrvatske i gospodje Visnje Liposcak. Knjiga je inace disertacija od Zeljka Holjevca koji je potomak obitelji Holjevac koja je dala i jednog pukovnika cak i zapovjednika ogulinske pukovnije za vrijeme Napoleona.

[Sinisa]

Donosim izvadak iz knjige Josipa Neustandtera "Ban Jelacic i dogadjaji u Hrvatskoj od 1848.

Prvoga rujna 1830. Jelačić je imenovan potkapetanom u 3. graničarskoj pukovniji u Ogulinu. Bol zbog rastanka s dragunskom pukovnijom Knežević bila je međutim ublažena velikom radošću što je bio promaknut i ušao u graničarsku pukovniju, koju je njegov pokojni otac volio nad svima ostalim, te je navikao ogulinskim vojnicima uvijek govoriti: Ogulinci, poljubljeni sinci.
Poznato je da je jedan bataljun graničarske ogulinske pukovnije u bitki kod Marenga sam ubrao lovorike, odvukavši s bojnog polja čitav francus­ki bataljun s neprijateljskom baterijom, koju je zarobio nataknutim bodežima na pušku i na juriš usred općeg sloma carske vojske (bitka kod Marenga dobivena je tako, što se stari austrijski vrhovni zapovjednik Melas vratio u svoj glavni tabor da se odmori, a završila se porazom nakon dolaska fran­cuskog generala Desaixa na ratište). Ova graničarska ogulinska pukovnija is­kazala se u svim francuskim ratovima, pa su se generali trgali za tom pu­kovnijom da bi je imali kao predstražu. Držanje ove pukovnije na ratištu bilo je uvijek iznad svake pohvale. Tek je u našim danima za revolucionarnog ra­ta u Ugarskoj godine 1848. i 1849. našla dostojnog takmaca u otočkoj grani­čarskoj pukovniji, koja se tu najviše istaknula, pa su tako mnogi njezini voj­nici bili odlikovani kolajnom, da tome nije još bilo primjera u austrijskoj vojsci.
Jelačić je dugovao svoje neočekivano promaknuće jednom starom i do­brom prijatelju svoga pokojnog oca, a to je bio glavom potpredsjednik Dvor­skog ratnog vijeća u Beču, barun Radoševič, čiji je sin dobio praedium (ple­mićki posjed) od zagrebačkog biskupa.
Jelačićevo ime bilo je još na ustima svih starih vojnika hrvatske grani­ce, pa je blaga uspomena, koju su tamo zadržali o njegovu ocu, mnogo pri­donijela da mu brzo pribavi veliku popularnost. Došavši u ogulinsku pukov­niju dobio je zapovjedništvo jedne čete na kordonu, gdje je vojna služba s obzirom na položaj na samom potezu turske granice uvijek teža i opasnija. Središte njegove čete bio je Drežnik, pa se i četa zvala po njemu.
Jelačić se, kao kapetan graničarske čete, pokazao uvijek pravedan, lju­bazan i vrlo revan u vojničkoj službi i za dobro pučanstva. Zbog toga ga je narod volio, a njegovi ga vojnici obožavali.
Pariška revolucija godine 1830. prisilila je Austriju da pojača svoju voj­sku u Italiji, i 1831. otputovao je prvi bataljun graničarske pukovnije iz Ogu­lina u Milano pod zapovjedništvom majora Hofmanna. Tu se nalazio i Jela­čić, a njegov zapovjednik bataljuna, koji je u stvari bio vrlo vrijedan vojnik, izgledao je zbog svoga malog rasta i golemog trorogog šešira tako smiješan, da se on uvijek smijao kad je to spominjao svojim prijateljima. Major Hofmann bio je naskoro umirovljen, i ubrzo ga je naslijedio major Ostoić.
Jelačić se mnogo okoristio boravkom u Italiji, jer je bataljun, u kojemu je služio, sudjelovao u svim velikim vježbama vojske u Italiji, pa je imao pri­like u samoj praksi proučavati vještinu manevriranja kod vježbi s velikim bro­jem vojnika. Maršal Radetzkv ga je tada prvi put zapazio i stvorio sebi vrlo dobro mišljenje o njegovoj darovitosti i vojničkim sposobnostima.
Kao ban Hrvatske i kad je bio dobro raspoložen, Jelačić je često pripo­vijedao o svom boravku u Milanu, a da nije nikada zaboravio spomenuti ne­kog kapetana Muškatirovića, koji je zapovijedao bataljunom u Italiji sve do dolaska majora Ostoića. Taj Muškatirović, kad je prvi put progovorio pred časničkim zborom, svečano najavi da je napokon pronašao u milanskom castellu pristojnu sobu, u koju će zatvarati časnike zbog nepažnje za manevara ili vojničkih vježbi. Lako se može zamisliti kako su časnici zbog toga čudnog govora bili raspoloženi.
Jelačić ni tada nije mogao a da se ne smije kad je pripovijedao kako ga je major Ostoić, stari ratnik i vrijedan vojnik, ali slabo vješt u francuskim izrazima, što su se upotrebljavali u vojničkom jeziku, uzeo za šaptača kad e morao odgovarati na upite maršalu Radetzkomu. I zbog toga je morao Jelačić uvijek stajati iza svog majora, kad se ovaj predstavljao sa svojim časnič­kim zborom grofu Radetzkomu. Jelačić, koji je veoma volio svoga majora, tru­dio se da mu došapne riječi kojih onaj nije mogao smoči. Ali jednoga je da­na major krivo razumio svoga šaptača, pa, kad ga je maršal zapitao da li je njegov bataljun izvršio jutarnje vježbe, odgovorio je s nekom sigurnošću: „Da, Vaša Preuzvišenosti, učinio sam „reconvalescence" s mojim bataljunom na cesti što vodi u Paviju!" Taj dobričina čovjek htio je reći „reconnaissance", ali je uvijek zamjenjivao riječ „reconvalescence" sa „reconnaissance", us­prkos svim Jelačićevim naporima da mu utuvi u glavu potpuno obratni nji­hov smisao.
Godine 1835. već je Jelačić, koji je 1832. bio imenovan kapetanom prvog razreda te se vratio u Ogulin, zapovijedao četom koja je nosila ime po sje­dištu pukovnije. Nalazio se dakle kao vođa čete sa svojom pisarnom u sa­mom Ogulinu, gdje stoji stari dvorac, sagrađen od Frankopana na obali rije­ke Dobre; ova se, uz strahovit šum, baš ispod pećine na kojoj se diže dvo­rac, ruši u ponor te nestaje, a pojavljuje se na površini tek kod Tounja, ne­koliko milja od Ogulina. I u Tounju se nalazi stari grad, u kojem stanuje ka­petan čete, a dalje na Dobri divan dvostruki most, ukrašen trofejima i ki­povima, koje su neki nevaljalci pobacali 1848. u rijeku, jamačno zbog toga da pokažu kulturnom svijetu da sloboda daje narodu pravo da sve opusto­ši i pohara. Taj je most podigao major Knežić, koji je za vojnu Hrvatsku bio vrlo zaslužan zbog veličanstvenih putova, koje je u njoj sagradio tako umno da je moguće uspeti se na vrhunac golemog brda Kapele i kasom se spustiti bez velikog opreza.
U Ogulinu su voljeli Jelačića kao i u Drežniku. Vojnici i puk njegove ka­petanije ludovali su za njim. To je zaslužio svojim poštenjem, srdačnošću, ustrajnošću i svojom odlučnošću kad je bila nužna.
Ali da se ne ogriješimo o istinu, moramo priznati da kapetana Josipa ba­runa Jelačića nikada nisu veselile sitnice vojničke službe, kao ni formalnost i cjepidlačenje u upravnom uredu ogulinske čete. Što se tiče tih stvari, oslanjao se na poštenje i uvježbanost svog narednika Kosanovića i na odanost i spretnost svoga intendanta natporučnika, Eichelmanna. Prvi je bio, tako re­ći, njegova desna ruka za vojničku četu, a drugi u građanskoj upravi kota­ra ogulinske čete. Trifun Kosanović bio je neke vrste Herkul, a Jelačić ga je veoma volio zbog njegova visoka rasta, vesele naravi i njegove neustrašivosti. Kad je Jelačić postao ban Hrvatske, nipošto nije zaboravio ni svojih sta­rih prijatelja, ni starih podloženih pomagača. Trifun Kosanović popeo se do časti kapetana, bio je i odlikovan, a poslije revolucionarnog rata u Ugarskoj bio je napokon umirovljen. Eichelmann, čovjek vrlo vrijedan i voljen u pu­kovniji, postigao bi zacijelo veoma lijepu karijeru pod banom Jelačićem, koji ga je mnogo volio, da nije umro prije katastrofe godine 1848. On se jednog dana uspeo na vrh planine Klek, 1182 m iznad morske razine, prehladio se zbog nepažnje, i poslije nekoliko godina umro od sušice. Svi su za njim žalili.

[Sinisa]

Mozda bi ovaj izvod iz katastra iz 1878 mogao biti zanimljiv