O POZNATIM RAKOVČANIMA

[dragoo]

Dana 30.12.2012 g.u Zagrebu je u 87 godini umro naš poznati rakovčan prof.dr.Juraj Padjen,među svojim bližnjima i poznanicima poznat kao Đuka . Stariji su stanovnici Rakovice kad bi ga spominjali rekli , Đuka Stipin ! Rodio se u Rakovici 1925 godine od oca Stipe i majke Doroteje r.Brajdić. Ova poznata rakovačka obitelj imala je kuću i imanje u ulici prema crkvi /danas Sertići / Imanje ovih Padjena ,naprednih i vrijednih poljoprivrednika, bilo je jedno od najnaprednijih u Rakovici prije II sv rata. Godine 1942 partizani su ga prilikom zauzeća Rakovice temeljito opljačkali i na kraju zapalili, a djedu Juru tada starog 75 g.,pretukli , a od posljedica prebijanja starac je tri dana poslije, umro ! Đukini su tada,kao i ostali rakovčani , dospijeli u prognanstvo. a nakon Karlovca i Jaske završili su u u Srijemu. Početkom pedesetih prodali su imanje u Rakovici i od tada su samo navraćali u Rakovicu kod rodbine. U vrijeme ratnih godina, Đuka je u Zagrebu završio gimnaziju i počeo studij,zaposlio se na radio Zagrebu kao spiker, gdje ga je zatekao i kraj rata. Nove vlasti su ga kao nepodobnog smjestile u logore i poslale na prisilni rad. Krajem krajem četrdesetih , Đuka je počeo raditi kao novinar, a ubrzo je završio i ekonomski fakultet . Sredinom sedamdesetih godina znastveno se usavršavao na sveučilištu u Philadelphiji (SAD ) te na nekoliko srodnih instituta u Francuskoj,Njemačkoj i Rusiji…. Đuka je i je autor i nekoliko knjiga s područja ekonomike prometa te velikog broja znanstvenih radova objavljenih u domaćim i uglenim svjetskim publikacijama. Višegodišnji je znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu ,a za svoj uspiješani znanstveno-istraživački rad dobio je nagradu „Bartol Kašić“ i odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske 1998 godine.Iza Đuke su ostali supruga Tatjana ,djeca Zdenko i Đurđica te unuci Mateja ,Ivana i Marko
Najbolji iskaz svoga domoljublja i čežnje za rodnom Rakovicom , Đuka je iznio u svojoj knjizi „Rakovica i moji dani“ , a posebno u poglavlju ,Odlazak iz rodne Rakovice.
Evo pasusa iz tog poglavlja;
„Na kraju ,prikupilo se toliko kojekakvih stvari, da su jedva stale u stari četvrtasti kofer pleten od šiblja. Sam kofer nije bio toliko težak koliko je bio velik,nezgrapan i dozlaboga nespretan za nošenje. Čas sam ga nosio na jednom čas na drugom ramenu, a čas opet u jednoj ili drugoj ruci,iskrivljujući se pod njegovom veličinom i težinom! S povećanjem količine stvari u koferu ,rasla je i moja tuga. Pomisao na skori odlazak od kuće, izazvala je grč u grlu i suze u mojim očima. Sve sam teže prigušivao žalost, koja se je u meni gomilala. Najteže mi je ipak bio trenutak kada sam s tatom sjeo u naša seljačka kola i krenuo u Plaški da otud vlakom otputujem u Zagreb „

Drago

[Jurica]

Eto, poznat van Rakovice, a ovdje ga rijetko tko i znao.

[branko]

Tako je bilo i sa Isusom kad je došao u svoj kraj gdje je odrastao pa umjesto da ga slušaju i povjeruju njegovim rječima (i djelima) oni su se čudili otkud njemu mudrost da tako govori i uči ih jer mu poznaju "oca" i majku i rodbinu... A Isus im reče:"Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu" I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi neko liko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Mk6 5-6

[job]

Tako je bilo i sa Isusom kad je došao u svoj kraj gdje je odrastao pa umjesto da ga slušaju i povjeruju njegovim rječima (i djelima) oni su se čudili otkud njemu mudrost da tako govori i uči ih jer mu poznaju "oca" i majku i rodbinu... A Isus im reče:"Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu" I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi neko liko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri. Mk6 5-6

branco ovaj kommentar je zaista dobar.

[job]

Dana 30.12.2012 g.u Zagrebu je u 87 godini umro naš poznati rakovčan prof.dr.Juraj Padjen,među svojim bližnjima i poznanicima poznat kao Đuka . Stariji su stanovnici Rakovice kad bi ga spominjali rekli , Đuka Stipin ! Rodio se u Rakovici 1925 godine od oca Stipe i majke Doroteje r.Brajdić. Ova poznata rakovačka obitelj imala je kuću i imanje u ulici prema crkvi /danas Sertići / Imanje ovih Padjena ,naprednih i vrijednih poljoprivrednika, bilo je jedno od najnaprednijih u Rakovici prije II sv rata. Godine 1942 partizani su ga prilikom zauzeća Rakovice temeljito opljačkali i na kraju zapalili, a djedu Juru tada starog 75 g.,pretukli , a od posljedica prebijanja starac je tri dana poslije, umro ! Đukini su tada,kao i ostali rakovčani , dospijeli u prognanstvo. a nakon Karlovca i Jaske završili su u u Srijemu. Početkom pedesetih prodali su imanje u Rakovici i od tada su samo navraćali u Rakovicu kod rodbine. U vrijeme ratnih godina, Đuka je u Zagrebu završio gimnaziju i počeo studij,zaposlio se na radio Zagrebu kao spiker, gdje ga je zatekao i kraj rata. Nove vlasti su ga kao nepodobnog smjestile u logore i poslale na prisilni rad. Krajem krajem četrdesetih , Đuka je počeo raditi kao novinar, a ubrzo je završio i ekonomski fakultet . Sredinom sedamdesetih godina znastveno se usavršavao na sveučilištu u Philadelphiji (SAD ) te na nekoliko srodnih instituta u Francuskoj,Njemačkoj i Rusiji…. Đuka je i je autor i nekoliko knjiga s područja ekonomike prometa te velikog broja znanstvenih radova objavljenih u domaćim i uglenim svjetskim publikacijama. Višegodišnji je znanstveni savjetnik Ekonomskog instituta u Zagrebu ,a za svoj uspiješani znanstveno-istraživački rad dobio je nagradu „Bartol Kašić“ i odlikovanje Predsjednika Republike Hrvatske 1998 godine.Iza Đuke su ostali supruga Tatjana ,djeca Zdenko i Đurđica te unuci Mateja ,Ivana i Marko
Najbolji iskaz svoga domoljublja i čežnje za rodnom Rakovicom , Đuka je iznio u svojoj knjizi „Rakovica i moji dani“ , a posebno u poglavlju ,Odlazak iz rodne Rakovice.
Evo pasusa iz tog poglavlja;
„Na kraju ,prikupilo se toliko kojekakvih stvari, da su jedva stale u stari četvrtasti kofer pleten od šiblja. Sam kofer nije bio toliko težak koliko je bio velik,nezgrapan i dozlaboga nespretan za nošenje. Čas sam ga nosio na jednom čas na drugom ramenu, a čas opet u jednoj ili drugoj ruci,iskrivljujući se pod njegovom veličinom i težinom! S povećanjem količine stvari u koferu ,rasla je i moja tuga. Pomisao na skori odlazak od kuće, izazvala je grč u grlu i suze u mojim očima. Sve sam teže prigušivao žalost, koja se je u meni gomilala. Najteže mi je ipak bio trenutak kada sam s tatom sjeo u naša seljačka kola i krenuo u Plaški da otud vlakom otputujem u Zagreb „

Drago

Intresantno i vrijedno za znati.