Post
Postao/la palivatra » 17 stu 2011, 15:49
Kuzmičevo Božje i carevo
Ne samo duhovnim i obrazovnim radom, politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”
piše Danko PLEVNIK
Kako se to može biti protestant? U Hrvatskoj? Nije li sudbina protestanata, u postkomunističkim zemljama preglasnih nacionalizama, u pravilu slična: doživljava ih se kao stranu prijetnju (u nas “ispostavu CIA-e”) nacionalnom i vjerskom identitetu te sektaško zastranjivanje. Ali tko bi mogao omalovažavati hrvatske luteranske sugrađane i suvjernike nakon što bi naučio da je reformacija ostavila višestoljetne kulturne tragove u Istri i Međimurju, odakle se uzdizala hrvatska knjiga, Slavoniji i Baranji, u kojoj je nakon 1550. postojala 251 protestantska crkva, Zagorju, gdje je postavila temelje kajkavskom književnom jeziku? Nacionalisti! Njima je uvijek lakše odbijati pluralizam nego temeljito spoznavati, budući da se “nacionalistička pseudoznanstvenost” ili sadistička historiografija nauči za pet minuta!
- Nacionalizam i religija često idu ruku pod ruku u “križarskim pohodima” ponovnog traženja monopola nad duhovnim životom i djelovanjem čitavih nacija - napisao je vođa Evanđeoske crkve u Hrvatskoj, osnivač i ravnatelj Evanđeoskoga teološkog fakulteta (ETF) u Osijeku, koji bilježi 35. obljetnicu postojanja, protestantski teolog, prof. dr. Peter Kuzmič, u knjizi kolumni, koje je pod istim naslovom objavljivao u Glasu Slavonije, “Vrijeme i vječnost”, u izdanju MH iz Osijeka 2006. Odmah treba reći - Kuzmič je duhovni pojam, čije su katoličke inačice fra Zvonimir Bono Šagi i don Ivan Grubišić, jer na sličan emancipacijski način povezuju biblijske, vječne perspektive sa vremenitim stvarima poput politike.
Prekmurski Amerikanac
Kuzmič je po naravi eskapist, tijelom globtroter, duhom ekumenist. U Hrvatskoj je Slovenac, u Americi Hrvat, u svijetu Amerikanac. Rodio se u Prekmurju u Sloveniji. Otac mu je bio pentekostalni pastor, on predsjednik Socijalističke omladine. Imao je četiri brata, danas ima tri kćerke. Srednju školu završio je u Zagrebu, kamo ga je pozvao njegov duhovni lučonoša Ludvik Ullen. U Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD otišao je studirati teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti, da bi na koncu doktorirao u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Naturalizirani je Eseker od 1982. U Osijeku je ETF podigao na svjetsku razinu, na kojem je studije završilo više od 800 studenata. Predavao je na svim kontinentima, u više od 80 zemalja svijeta. Rotarijanac je i gurman, sarmom i kolačima namamljen u Osijek, gdje ga je zadržala supruga Vlasta. Opisuje se kao “veleposlanik kraljevstva Božjeg među kraljevstvima svijeta”. Njegov je uzor, zbog kombinacije strasti i strateškog promišljanja apostol Pavao, dok meni djeluje, prema evangelizatorskoj strasti, odnjegovanom humanizmu, nepomirljivom antikomunizmu i geopolitičkom refleksu kao papa Ivan Pavao II. u civilnom odijelu.
Njegove briljantne analize svjetske visoke politike pokazale su se korisnim za mnoge strane političare, npr. bračni par Bob i Liz Dole, ali naravno ne i za naše, jer, kako piše, “svi znamo da naši političari vrlo malo čitaju pa stoga tako znanstveno neutemeljeno i neinteligentno javno govore i postupaju. Bog neka im oprosti!” Možda i zbog takvog njihova generalnog neznanja, podcjenjivanje protestantizma u Hrvatskoj ima svoje praktično uporište.
“Vjerujem da bi i Hrvatska danas bila mnogo naprednija i europskija da imamo više pravoga religijskog pluralizma te da su protestanti sa svojim progresivnim političkim, socijalno-ekonomskim, obrazovnim i drugim idejama imali veću šansu u našoj povijesti.” Svojim ne samo duhovnim i obrazovnim radom u Osijeku i Hrvatskoj, već i svojim politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”. U tome ga slijede njegovi učenici, poput Miroslava Volfa, danas profesora na Yaleu, svjedočeći o Bogu koji prašta i ne pamti zauvijek, pa se zato i s neprijateljima može graditi nova ljudska zajednica, što je toliko različito od naših političkih “mesija” koji se hvale ucjenjivačkom duhovnom nagodbom “oprostit ćemo” i, uživajući u slasti mržnje, bezbožno poručuju “ali, nećemo nikada zaboraviti”.
Prema Kuzmiču, koji, naravno, ne piše u ovako otvorenim aluzijama kao ja sad, protestantima je uspjelo ono što je napravio sam Isus, osudivši “arogantnu i iskompromitiranu religiju svoje nacije kao i one koji su religiozna pravila i zakone stavili iznad ljudske savjesti i ljubavi.” Zalaže se za ravnopravnost žena u crkvama i slijedi tolerantan odnos prema homoseksualcima canterburyjskog nadbiskupa Rowana Williamsa: “Nemojmo donositi sudove o drugima, a da im najprije nismo dopustili da se sami definiraju.”
Preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem
Naklonjenim srcem
Bez obzira na opasnosti koje implicira svaka generalizacija, preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem. Mora li ruska duša biti samo pravoslavna, a hrvatska duša samo katolička? Protestantizam je svjestan različitosti vjerskih utemeljenja i protestanti vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. “Religije svijeta”, zalaže se Kuzmič, “moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo”, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?
Duboki izazovi
Takvi duboki duhovni izazovi razdiru i Kuzmiča, jer je i sam nezaustavljiv evangelizator, koji ljude poziva na “življenje Evanđelja”, a ne njihova vlastitog života. Ne bi li im se najprije trebao nuditi njihov vlastiti život, a tek onda ona idealna korekcija evanđeoskom ili nekom drugom etikom? Ne živi li i Protestantska crkva, poput mnogih drugih, doduše na svoj suvremeniji način, od Isusove smrti, odnosno od Kristova uskrsnuća, umjesto od vitaliteta Isusova života i njegova zagovora Boga, onoga iznad svih vjera i nacija, ako je pojam uskrs(log)a - ideja obrata, novog početka za sve, a ne muk vječitog kraja, hladne pojedinačne besmrtnosti?
Držim otuda da je došlo vrijeme za uvođenje drugog stupnja religioznog “Bolonjskog procesa”. Naime, apostoli su završili tek prvi stupanj Bolonje kod Isusa u trajanju od tri godine, a sada bi nakon kristologije trebali odslušati i dvije godine ekumenistike. Ali, kao što kaže i dekret s II. vatikanskog sabora Unitatis redintegratio: “Nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja.” Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Dok su Iračani “predmoderni vjerski fanatici”, a Amerikanci postmoderni vjerski fanatici?
Kuzmič zna što je Božje, a što carevo i da je Washington grad cara. Veliki je privrženik američke slobode, ali i njen nepotkupljivi kritičar kad se ona odmetne u neslobodu za svoj i druge narode: “Može li se politikom prijetnje i zaštitom američke superiornosti graditi svjetska kultura mira?” Kuzmiču ne trebaju sporadični eklezijalni obredi da bi oživio svoja uvjerenja, on pravedno provokativno misli, piše i govori svaki dan, zato i jest tako nepobitna hrvatska razlikovna duhovna vrijednost. Amen.
C/P