A političari lopovi!
Skidam kapu "starom gradu" , mladom političaru!
A sad ozbiljno,kaj misliš o Don Ivanu Grubišiću kao svećeniku i kao političaru?
Politika je kurva!
Politika je kurva!
A političari lopovi!
Skidam kapu "starom gradu" , mladom političaru!
A sad ozbiljno,kaj misliš o Don Ivanu Grubišiću kao svećeniku i kao političaru?
Re: Politika je kurva!
Kuzmičevo Božje i carevo
Ne samo duhovnim i obrazovnim radom, politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”
piše Danko PLEVNIK
Kako se to može biti protestant? U Hrvatskoj? Nije li sudbina protestanata, u postkomunističkim zemljama preglasnih nacionalizama, u pravilu slična: doživljava ih se kao stranu prijetnju (u nas “ispostavu CIA-e”) nacionalnom i vjerskom identitetu te sektaško zastranjivanje. Ali tko bi mogao omalovažavati hrvatske luteranske sugrađane i suvjernike nakon što bi naučio da je reformacija ostavila višestoljetne kulturne tragove u Istri i Međimurju, odakle se uzdizala hrvatska knjiga, Slavoniji i Baranji, u kojoj je nakon 1550. postojala 251 protestantska crkva, Zagorju, gdje je postavila temelje kajkavskom književnom jeziku? Nacionalisti! Njima je uvijek lakše odbijati pluralizam nego temeljito spoznavati, budući da se “nacionalistička pseudoznanstvenost” ili sadistička historiografija nauči za pet minuta!
- Nacionalizam i religija često idu ruku pod ruku u “križarskim pohodima” ponovnog traženja monopola nad duhovnim životom i djelovanjem čitavih nacija - napisao je vođa Evanđeoske crkve u Hrvatskoj, osnivač i ravnatelj Evanđeoskoga teološkog fakulteta (ETF) u Osijeku, koji bilježi 35. obljetnicu postojanja, protestantski teolog, prof. dr. Peter Kuzmič, u knjizi kolumni, koje je pod istim naslovom objavljivao u Glasu Slavonije, “Vrijeme i vječnost”, u izdanju MH iz Osijeka 2006. Odmah treba reći - Kuzmič je duhovni pojam, čije su katoličke inačice fra Zvonimir Bono Šagi i don Ivan Grubišić, jer na sličan emancipacijski način povezuju biblijske, vječne perspektive sa vremenitim stvarima poput politike.
Prekmurski Amerikanac
Kuzmič je po naravi eskapist, tijelom globtroter, duhom ekumenist. U Hrvatskoj je Slovenac, u Americi Hrvat, u svijetu Amerikanac. Rodio se u Prekmurju u Sloveniji. Otac mu je bio pentekostalni pastor, on predsjednik Socijalističke omladine. Imao je četiri brata, danas ima tri kćerke. Srednju školu završio je u Zagrebu, kamo ga je pozvao njegov duhovni lučonoša Ludvik Ullen. U Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD otišao je studirati teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti, da bi na koncu doktorirao u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Naturalizirani je Eseker od 1982. U Osijeku je ETF podigao na svjetsku razinu, na kojem je studije završilo više od 800 studenata. Predavao je na svim kontinentima, u više od 80 zemalja svijeta. Rotarijanac je i gurman, sarmom i kolačima namamljen u Osijek, gdje ga je zadržala supruga Vlasta. Opisuje se kao “veleposlanik kraljevstva Božjeg među kraljevstvima svijeta”. Njegov je uzor, zbog kombinacije strasti i strateškog promišljanja apostol Pavao, dok meni djeluje, prema evangelizatorskoj strasti, odnjegovanom humanizmu, nepomirljivom antikomunizmu i geopolitičkom refleksu kao papa Ivan Pavao II. u civilnom odijelu.
Njegove briljantne analize svjetske visoke politike pokazale su se korisnim za mnoge strane političare, npr. bračni par Bob i Liz Dole, ali naravno ne i za naše, jer, kako piše, “svi znamo da naši političari vrlo malo čitaju pa stoga tako znanstveno neutemeljeno i neinteligentno javno govore i postupaju. Bog neka im oprosti!” Možda i zbog takvog njihova generalnog neznanja, podcjenjivanje protestantizma u Hrvatskoj ima svoje praktično uporište.
“Vjerujem da bi i Hrvatska danas bila mnogo naprednija i europskija da imamo više pravoga religijskog pluralizma te da su protestanti sa svojim progresivnim političkim, socijalno-ekonomskim, obrazovnim i drugim idejama imali veću šansu u našoj povijesti.” Svojim ne samo duhovnim i obrazovnim radom u Osijeku i Hrvatskoj, već i svojim politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”. U tome ga slijede njegovi učenici, poput Miroslava Volfa, danas profesora na Yaleu, svjedočeći o Bogu koji prašta i ne pamti zauvijek, pa se zato i s neprijateljima može graditi nova ljudska zajednica, što je toliko različito od naših političkih “mesija” koji se hvale ucjenjivačkom duhovnom nagodbom “oprostit ćemo” i, uživajući u slasti mržnje, bezbožno poručuju “ali, nećemo nikada zaboraviti”.
Prema Kuzmiču, koji, naravno, ne piše u ovako otvorenim aluzijama kao ja sad, protestantima je uspjelo ono što je napravio sam Isus, osudivši “arogantnu i iskompromitiranu religiju svoje nacije kao i one koji su religiozna pravila i zakone stavili iznad ljudske savjesti i ljubavi.” Zalaže se za ravnopravnost žena u crkvama i slijedi tolerantan odnos prema homoseksualcima canterburyjskog nadbiskupa Rowana Williamsa: “Nemojmo donositi sudove o drugima, a da im najprije nismo dopustili da se sami definiraju.”
Preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem
Naklonjenim srcem
Bez obzira na opasnosti koje implicira svaka generalizacija, preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem. Mora li ruska duša biti samo pravoslavna, a hrvatska duša samo katolička? Protestantizam je svjestan različitosti vjerskih utemeljenja i protestanti vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. “Religije svijeta”, zalaže se Kuzmič, “moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo”, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?
Duboki izazovi
Takvi duboki duhovni izazovi razdiru i Kuzmiča, jer je i sam nezaustavljiv evangelizator, koji ljude poziva na “življenje Evanđelja”, a ne njihova vlastitog života. Ne bi li im se najprije trebao nuditi njihov vlastiti život, a tek onda ona idealna korekcija evanđeoskom ili nekom drugom etikom? Ne živi li i Protestantska crkva, poput mnogih drugih, doduše na svoj suvremeniji način, od Isusove smrti, odnosno od Kristova uskrsnuća, umjesto od vitaliteta Isusova života i njegova zagovora Boga, onoga iznad svih vjera i nacija, ako je pojam uskrs(log)a - ideja obrata, novog početka za sve, a ne muk vječitog kraja, hladne pojedinačne besmrtnosti?
Držim otuda da je došlo vrijeme za uvođenje drugog stupnja religioznog “Bolonjskog procesa”. Naime, apostoli su završili tek prvi stupanj Bolonje kod Isusa u trajanju od tri godine, a sada bi nakon kristologije trebali odslušati i dvije godine ekumenistike. Ali, kao što kaže i dekret s II. vatikanskog sabora Unitatis redintegratio: “Nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja.” Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Dok su Iračani “predmoderni vjerski fanatici”, a Amerikanci postmoderni vjerski fanatici?
Kuzmič zna što je Božje, a što carevo i da je Washington grad cara. Veliki je privrženik američke slobode, ali i njen nepotkupljivi kritičar kad se ona odmetne u neslobodu za svoj i druge narode: “Može li se politikom prijetnje i zaštitom američke superiornosti graditi svjetska kultura mira?” Kuzmiču ne trebaju sporadični eklezijalni obredi da bi oživio svoja uvjerenja, on pravedno provokativno misli, piše i govori svaki dan, zato i jest tako nepobitna hrvatska razlikovna duhovna vrijednost. Amen.
C/P
Ne samo duhovnim i obrazovnim radom, politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”
piše Danko PLEVNIK
Kako se to može biti protestant? U Hrvatskoj? Nije li sudbina protestanata, u postkomunističkim zemljama preglasnih nacionalizama, u pravilu slična: doživljava ih se kao stranu prijetnju (u nas “ispostavu CIA-e”) nacionalnom i vjerskom identitetu te sektaško zastranjivanje. Ali tko bi mogao omalovažavati hrvatske luteranske sugrađane i suvjernike nakon što bi naučio da je reformacija ostavila višestoljetne kulturne tragove u Istri i Međimurju, odakle se uzdizala hrvatska knjiga, Slavoniji i Baranji, u kojoj je nakon 1550. postojala 251 protestantska crkva, Zagorju, gdje je postavila temelje kajkavskom književnom jeziku? Nacionalisti! Njima je uvijek lakše odbijati pluralizam nego temeljito spoznavati, budući da se “nacionalistička pseudoznanstvenost” ili sadistička historiografija nauči za pet minuta!
- Nacionalizam i religija često idu ruku pod ruku u “križarskim pohodima” ponovnog traženja monopola nad duhovnim životom i djelovanjem čitavih nacija - napisao je vođa Evanđeoske crkve u Hrvatskoj, osnivač i ravnatelj Evanđeoskoga teološkog fakulteta (ETF) u Osijeku, koji bilježi 35. obljetnicu postojanja, protestantski teolog, prof. dr. Peter Kuzmič, u knjizi kolumni, koje je pod istim naslovom objavljivao u Glasu Slavonije, “Vrijeme i vječnost”, u izdanju MH iz Osijeka 2006. Odmah treba reći - Kuzmič je duhovni pojam, čije su katoličke inačice fra Zvonimir Bono Šagi i don Ivan Grubišić, jer na sličan emancipacijski način povezuju biblijske, vječne perspektive sa vremenitim stvarima poput politike.
Prekmurski Amerikanac
Kuzmič je po naravi eskapist, tijelom globtroter, duhom ekumenist. U Hrvatskoj je Slovenac, u Americi Hrvat, u svijetu Amerikanac. Rodio se u Prekmurju u Sloveniji. Otac mu je bio pentekostalni pastor, on predsjednik Socijalističke omladine. Imao je četiri brata, danas ima tri kćerke. Srednju školu završio je u Zagrebu, kamo ga je pozvao njegov duhovni lučonoša Ludvik Ullen. U Njemačku, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD otišao je studirati teologiju, pedagogiju i humanističke znanosti, da bi na koncu doktorirao u Zagrebu, na Katoličkom bogoslovnom fakultetu. Naturalizirani je Eseker od 1982. U Osijeku je ETF podigao na svjetsku razinu, na kojem je studije završilo više od 800 studenata. Predavao je na svim kontinentima, u više od 80 zemalja svijeta. Rotarijanac je i gurman, sarmom i kolačima namamljen u Osijek, gdje ga je zadržala supruga Vlasta. Opisuje se kao “veleposlanik kraljevstva Božjeg među kraljevstvima svijeta”. Njegov je uzor, zbog kombinacije strasti i strateškog promišljanja apostol Pavao, dok meni djeluje, prema evangelizatorskoj strasti, odnjegovanom humanizmu, nepomirljivom antikomunizmu i geopolitičkom refleksu kao papa Ivan Pavao II. u civilnom odijelu.
Njegove briljantne analize svjetske visoke politike pokazale su se korisnim za mnoge strane političare, npr. bračni par Bob i Liz Dole, ali naravno ne i za naše, jer, kako piše, “svi znamo da naši političari vrlo malo čitaju pa stoga tako znanstveno neutemeljeno i neinteligentno javno govore i postupaju. Bog neka im oprosti!” Možda i zbog takvog njihova generalnog neznanja, podcjenjivanje protestantizma u Hrvatskoj ima svoje praktično uporište.
“Vjerujem da bi i Hrvatska danas bila mnogo naprednija i europskija da imamo više pravoga religijskog pluralizma te da su protestanti sa svojim progresivnim političkim, socijalno-ekonomskim, obrazovnim i drugim idejama imali veću šansu u našoj povijesti.” Svojim ne samo duhovnim i obrazovnim radom u Osijeku i Hrvatskoj, već i svojim politički korektnim stavovima, osjetljivošću za zanemarene hrvatske kulturne veličine, dosljednim patriotizmom obrane od velikosrbijanske agresije, imajući snage za kršćansku istinoljubivost - u tvrdnji da je Tuđman pretvorio ljubav prema domovini u ljubav prema imovini, Kuzmič se iz desetljeća u desetljeće potvrđuje kao “vršitelj riječi”. U tome ga slijede njegovi učenici, poput Miroslava Volfa, danas profesora na Yaleu, svjedočeći o Bogu koji prašta i ne pamti zauvijek, pa se zato i s neprijateljima može graditi nova ljudska zajednica, što je toliko različito od naših političkih “mesija” koji se hvale ucjenjivačkom duhovnom nagodbom “oprostit ćemo” i, uživajući u slasti mržnje, bezbožno poručuju “ali, nećemo nikada zaboraviti”.
Prema Kuzmiču, koji, naravno, ne piše u ovako otvorenim aluzijama kao ja sad, protestantima je uspjelo ono što je napravio sam Isus, osudivši “arogantnu i iskompromitiranu religiju svoje nacije kao i one koji su religiozna pravila i zakone stavili iznad ljudske savjesti i ljubavi.” Zalaže se za ravnopravnost žena u crkvama i slijedi tolerantan odnos prema homoseksualcima canterburyjskog nadbiskupa Rowana Williamsa: “Nemojmo donositi sudove o drugima, a da im najprije nismo dopustili da se sami definiraju.”
Preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem
Naklonjenim srcem
Bez obzira na opasnosti koje implicira svaka generalizacija, preporučio bih katolicizam onima koji vjeru traže naklonjenim srcem, pravoslavlje onima koji je traže samotnom dušom, protestantizam onima koji je traže vlastitim umom, budizam onima koji je traže samo duhom, hinduizam i islam onima koji je traže tijelom i čitavim bićem. Mora li ruska duša biti samo pravoslavna, a hrvatska duša samo katolička? Protestantizam je svjestan različitosti vjerskih utemeljenja i protestanti vjeruju, ne u neko sinkretističko slijevanje svih religija u jednu, već u jedan plodonosniji ekumenizam, u potrebu za ekumenističkim obraćenjem. “Religije svijeta”, zalaže se Kuzmič, “moraju s nekritičke indoktrinacije svojih sljedbenika prijeći na njihovu edukaciju za ljudsko dostojanstvo”, razvijati globalnu teologiju ljudske solidarnosti i evangelizaciju bez prozelitizma. Kako je sve to moguće, a da se ostane spiritualno autentičan?
Duboki izazovi
Takvi duboki duhovni izazovi razdiru i Kuzmiča, jer je i sam nezaustavljiv evangelizator, koji ljude poziva na “življenje Evanđelja”, a ne njihova vlastitog života. Ne bi li im se najprije trebao nuditi njihov vlastiti život, a tek onda ona idealna korekcija evanđeoskom ili nekom drugom etikom? Ne živi li i Protestantska crkva, poput mnogih drugih, doduše na svoj suvremeniji način, od Isusove smrti, odnosno od Kristova uskrsnuća, umjesto od vitaliteta Isusova života i njegova zagovora Boga, onoga iznad svih vjera i nacija, ako je pojam uskrs(log)a - ideja obrata, novog početka za sve, a ne muk vječitog kraja, hladne pojedinačne besmrtnosti?
Držim otuda da je došlo vrijeme za uvođenje drugog stupnja religioznog “Bolonjskog procesa”. Naime, apostoli su završili tek prvi stupanj Bolonje kod Isusa u trajanju od tri godine, a sada bi nakon kristologije trebali odslušati i dvije godine ekumenistike. Ali, kao što kaže i dekret s II. vatikanskog sabora Unitatis redintegratio: “Nema pravog ekumenizma bez nutarnjeg obraćenja.” Kakva obraćenja su u ovom nasilnom svijetu moguća dok navijačke skupine dobivaju ogroman publicitet, a molitvene skupine nikakav? Dok je laž nacionalnija od istine? Dok su Iračani “predmoderni vjerski fanatici”, a Amerikanci postmoderni vjerski fanatici?
Kuzmič zna što je Božje, a što carevo i da je Washington grad cara. Veliki je privrženik američke slobode, ali i njen nepotkupljivi kritičar kad se ona odmetne u neslobodu za svoj i druge narode: “Može li se politikom prijetnje i zaštitom američke superiornosti graditi svjetska kultura mira?” Kuzmiču ne trebaju sporadični eklezijalni obredi da bi oživio svoja uvjerenja, on pravedno provokativno misli, piše i govori svaki dan, zato i jest tako nepobitna hrvatska razlikovna duhovna vrijednost. Amen.
C/P
Re: Politika je kurva!
razgovor Prof. dr. Petar Kuzmič,
rektor osječkog evanđeoskog teološkog fakulteta
i dobitnik nagrade HHO-a za religijsku toleranciju
Moćna i bogata Crkva
nije nositelj evanđelja
Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način
piše danko plevnik
Pisati o prof. dr. Peteru Kuzmiču nemoguće je bez rigidnog kraćenja njegove opsežne biografije, budući da iza njega stoje velik opus i nagrade. Rektor je osječkog Evanđeoskog-teološkog fakulteta, ali i ugledni predavač na mnogim katedrama u svijetu, ponajviše u Bostonu. Odnedavno je član Etičkog foruma Hrvatske, a ovih je dana dobio i nagradu HHO-a za religijsku toleranciju, na što bi vjerojatno posebno bio ponosan i Vlado Gotovac, koji ga je cijenio zbog “protestantsko-progresivne kritičnosti”.
Kako doživljavate nagradu HHO-a? Bi li imala veću težinu da je došla u ona olovna osječka vremena kada se humanost prema drugačijima mogla tražiti svijećom?
Nagrade uvijek donose neku vrstu satisfakcije, pa čak iako su možda i zakasnjele. Posebno je značenje ovog priznanja HHO-a u tome što se ono vezuje uz ljudska prava, religijske slobode i izgradnju kulture mira, dijaloga, i - minimalistički rečeno – tolerancije.
‘Jednakiji’ katolici
Koliko Vam je u pristupu razumijevanju i vrednovanju hrvatske stvarnosti pomagala, a koliko odmagala Vaša protestantska etika s obzirom na to da je katolička vjera “jednakija” u društvu?
Moj obiteljski kršćansko-protestantski odgoj, iako sam ga u ranoj mladosti pod utjecajem ateističkog obrazovanja prezirao kao nešto zastarjelo, položio je temelje mom osnovnom životnom svjetonazoru i vrijednosnom sustavu. Odgajali su nas za rad i odgovornost. Od rane mladosti učili smo da nema vjernosti Bogu bez služenja bližnjemu te smo pamtili biblijske istine kao što su: “iskoristite vrijeme jer su dani zli”. Ukratko, učili su nas razmišljati na biblijski način, ali ne fundamentalistički isključivo, nego proročki pravedno i transformativno.
U središtu toga kršćanskog odgoja nisu bili izvanjski rituali, nego unutarnja preobrazba i promjena evanđeoskim “novim rođenjem” jer bez osobne preobrazbe i zreloga duhovnog rasta nema ni zdrave i napredne zajednice.
Kako tog Isusa i kršćanstvo uspoređujete s našim hrvatskim katolicizmom općenito, a posebice sad, u vrijeme božićnih blagdana?
Bespomoćna beba
Teško je izbjeći zaključak da imamo previše folklorne religije a premalo evanđeoski oblikovane autentične duhovnosti. Ovih dana u prekrasnim božićnim jaslicama posvuda vidimo bespomoćnu bebu, dok inače na raskrižjima naših ulica pa i na mnogim prominentnim mjestima u javnosti i privatno vidimo jedno izmučeno i bespomoćno (polu)mrtvo tijelo koje visi na križu.
Treba se pitati kakvu percepciju o Isusu stječu mase koje uglavnom ne čitaju Evanđelje, a svakodnevno susreću tog i takvog Isus(ek)a - bebu ili mrtvaca. Ne želim podcijeniti značajnu simboliku, ali na pedagoško-perceptivnoj razini je to Isus koji izaziva sažaljenje, a ne povjerenje.
Ako se kaže da je protestantska etika povezanija s duhom kapitalizma od katoličke etike, a kraljevstvo nebesko nije nadmetanje, nije tržišnog karaktera, kako onda u sebi i u praksi mirite duh protestantizma i duh kraljevstva nebeskog?
O tome je klasični Weber već prije više od stoljeća rekao značajne stvari. Nasuprot raširenim krivotvorinama, protestantska etika nije promicanje sebičnog bogaćenja i nemilosrdnog zgrtanja, nego prvenstveno etika rada, samodiscipline, štednje, racionalnog planiranja, brige za opće dobro, ali i za buduće generacije. Usporedite društveno blagostanje i pravednost u protestantski oblikovanim društvima, recimo skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama s onima u Južnoj Americi ili južnoj Europi.
Povod ovom razgovoru jesu dijalog i religijska tolerancija. Prema New York Timesu jedini ste hrvatski potpisnik poznatoga kršćanskog odgovora na značajnu inicijativu muslimanskih lidera i intelektualaca u pozivu na pomirenje ovih naizgled huntingtonovski zaraćenih civilizacija.
Zapravo nisam jedini jer su ga potpisali i njegov primarni autor, najpoznatiji hrvatski teolog Miroslav Volf, profesor na Sveučilištu Yale i na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, kao i kroatizirani Rumunj i akademski dekan na ETF-u, dr. Corneliu Constantineanu. Nije loše kad se među 300, kako to mediji kažu, “svjetskih uglednika i intelektualaca” nađu i trojica iz naših krajeva.
Što u tom kontekstu kao protestantski teolog mislite o Bozanićevoj božićnoj poruci?
Mislim da je poruka uglavnom izvrsna, naročito njezini socijalni elementi, kao što je uostalom bila i njegova proročki prožeta prva božićna poruka u kojoj je hrabro, iako uzaludno, upozorio na “grijeh struktura”. Mora se priznati da mu netko piše sjajne govore i ponekad dobro izbalansirane poruke. U ovom božićnom trenutku važno je raskrinkati grijeh sebičnosti, kao što on čini, te naglasiti da u Hrvatskoj nitko ne smije biti gladan.
Svakako se mora onda računati i s time da će misleći ljudi postaviti pitanje vjerodostojnosti i dosljednosti jer Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način. Iz povijesti znamo da politički moćna i materijalno bogata Crkva nikada nije bila autentičan nositelj Evanđelja. Privilegirani kler i osiromašena pastva ne idu zajedno.
Naša bi Crkva svojim duhovnim i moralnim porukama bila mnogo uvjerljivija da je veći dio toga podijelila siromasima ili preusmjerila na služenje drugima. U tom smjeru je zadarski nadbiskup Prenđa učinio neke značajne konkretne korake koji pridonose toj posvuda traženoj vjerodostojnosti.
Katolik, Dalmatinac, protestant, Slovenac...
•• Vaši su korijeni katolički i dalmatinski; kako je tekla Vaša preobrazba u Slovenca i evangelista?
- To je jedna teorija nekih istraživača, naime da smo mi prekomurski i međimurski Kuzmiči zapravo Dalmatinci koji nisu stigli do Gradišća. Predug je to bio te povijesno i etno-geografski toliko složen put da bi ga se u ovom kratkom razgovoru moglo objasniti. Moji su prekomurski preci zapravo stoljećima bili luteranski evangelici, dakle recimo klasični protestanti. Među njima je bilo više svećenika, najpoznatiji je bio književnik Stevan Kuzmič, koji se proslavio kao prevoditelj Svetoga pisma.
Cenzura moralnog lidera
•• Jedan od najvećih katoličkih teologa Hans Küng se u analizama svjetske politike fokusira, kao i Vi, na SAD, ukazujući na opasnost odbacivanja etike.
Njegov nedavni posjet Zagrebu i Splitu prošao je kao dolazak nekog disidenta u vrijeme komunizma, pa tako Glas Koncila nije objavio ni slova.
Kao kritičar svega fundamentalističko-konzervativnog on s rijetkom preciznošću detektira ključne uzroke i posljedice sadašnje geopolitičke strategije SAD-a. Ova politički i vojno kontraproduktivna i preskupa avantura Bijele kuće, njezinih religijskih podupiratelja i moćnih lobija već neko vrijeme gubi svoj kredibilitet te ubrzano ide svom zasluženom kraju.
Pomirenje kršćana na vidiku
•• Kako gledate na vjetrove pomirenja između pravoslavaca i katolika? Kakve su šanse za ponovno ujedinjenje katolika i protestanata?
Mislim da će do pomirenja uskoro doći, iako je tu nagomilano mnoštvo povijesnih opterećenja, ali i svježih problema i nepovjerenja zbog svega što se politički i pastoralno događalo u posljednja dva desetljeća u Rusiji i na Balkanu. Do institucionalnog jedinstva vjerojatno neće doći jer usprkos teološkim sličnostima postoje i značajne razlike, ali i izuzetno problematična eklezijalno-politička konstelacija snaga između drugog i trećeg Rima, to jest Carigrada i Moskve. Sumnjam da će ikada doći do potpunog institucionalnog ujedinjenja protestanata i rimokatolika, ali postoje drugi modeli traženja jedinstva i mnoga područja plodonosne suradnje. Teološki dijalozi se nastavljaju usprkos nekim isključivim i ekumenski neprihvatljivim definicijama eklezijalnosti koje u novije vrijeme opet dolaze iz Rima.
C/P
rektor osječkog evanđeoskog teološkog fakulteta
i dobitnik nagrade HHO-a za religijsku toleranciju
Moćna i bogata Crkva
nije nositelj evanđelja
Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način
piše danko plevnik
Pisati o prof. dr. Peteru Kuzmiču nemoguće je bez rigidnog kraćenja njegove opsežne biografije, budući da iza njega stoje velik opus i nagrade. Rektor je osječkog Evanđeoskog-teološkog fakulteta, ali i ugledni predavač na mnogim katedrama u svijetu, ponajviše u Bostonu. Odnedavno je član Etičkog foruma Hrvatske, a ovih je dana dobio i nagradu HHO-a za religijsku toleranciju, na što bi vjerojatno posebno bio ponosan i Vlado Gotovac, koji ga je cijenio zbog “protestantsko-progresivne kritičnosti”.
Kako doživljavate nagradu HHO-a? Bi li imala veću težinu da je došla u ona olovna osječka vremena kada se humanost prema drugačijima mogla tražiti svijećom?
Nagrade uvijek donose neku vrstu satisfakcije, pa čak iako su možda i zakasnjele. Posebno je značenje ovog priznanja HHO-a u tome što se ono vezuje uz ljudska prava, religijske slobode i izgradnju kulture mira, dijaloga, i - minimalistički rečeno – tolerancije.
‘Jednakiji’ katolici
Koliko Vam je u pristupu razumijevanju i vrednovanju hrvatske stvarnosti pomagala, a koliko odmagala Vaša protestantska etika s obzirom na to da je katolička vjera “jednakija” u društvu?
Moj obiteljski kršćansko-protestantski odgoj, iako sam ga u ranoj mladosti pod utjecajem ateističkog obrazovanja prezirao kao nešto zastarjelo, položio je temelje mom osnovnom životnom svjetonazoru i vrijednosnom sustavu. Odgajali su nas za rad i odgovornost. Od rane mladosti učili smo da nema vjernosti Bogu bez služenja bližnjemu te smo pamtili biblijske istine kao što su: “iskoristite vrijeme jer su dani zli”. Ukratko, učili su nas razmišljati na biblijski način, ali ne fundamentalistički isključivo, nego proročki pravedno i transformativno.
U središtu toga kršćanskog odgoja nisu bili izvanjski rituali, nego unutarnja preobrazba i promjena evanđeoskim “novim rođenjem” jer bez osobne preobrazbe i zreloga duhovnog rasta nema ni zdrave i napredne zajednice.
Kako tog Isusa i kršćanstvo uspoređujete s našim hrvatskim katolicizmom općenito, a posebice sad, u vrijeme božićnih blagdana?
Bespomoćna beba
Teško je izbjeći zaključak da imamo previše folklorne religije a premalo evanđeoski oblikovane autentične duhovnosti. Ovih dana u prekrasnim božićnim jaslicama posvuda vidimo bespomoćnu bebu, dok inače na raskrižjima naših ulica pa i na mnogim prominentnim mjestima u javnosti i privatno vidimo jedno izmučeno i bespomoćno (polu)mrtvo tijelo koje visi na križu.
Treba se pitati kakvu percepciju o Isusu stječu mase koje uglavnom ne čitaju Evanđelje, a svakodnevno susreću tog i takvog Isus(ek)a - bebu ili mrtvaca. Ne želim podcijeniti značajnu simboliku, ali na pedagoško-perceptivnoj razini je to Isus koji izaziva sažaljenje, a ne povjerenje.
Ako se kaže da je protestantska etika povezanija s duhom kapitalizma od katoličke etike, a kraljevstvo nebesko nije nadmetanje, nije tržišnog karaktera, kako onda u sebi i u praksi mirite duh protestantizma i duh kraljevstva nebeskog?
O tome je klasični Weber već prije više od stoljeća rekao značajne stvari. Nasuprot raširenim krivotvorinama, protestantska etika nije promicanje sebičnog bogaćenja i nemilosrdnog zgrtanja, nego prvenstveno etika rada, samodiscipline, štednje, racionalnog planiranja, brige za opće dobro, ali i za buduće generacije. Usporedite društveno blagostanje i pravednost u protestantski oblikovanim društvima, recimo skandinavskim i sjevernoameričkim zemljama s onima u Južnoj Americi ili južnoj Europi.
Povod ovom razgovoru jesu dijalog i religijska tolerancija. Prema New York Timesu jedini ste hrvatski potpisnik poznatoga kršćanskog odgovora na značajnu inicijativu muslimanskih lidera i intelektualaca u pozivu na pomirenje ovih naizgled huntingtonovski zaraćenih civilizacija.
Zapravo nisam jedini jer su ga potpisali i njegov primarni autor, najpoznatiji hrvatski teolog Miroslav Volf, profesor na Sveučilištu Yale i na Evanđeoskom teološkom fakultetu u Osijeku, kao i kroatizirani Rumunj i akademski dekan na ETF-u, dr. Corneliu Constantineanu. Nije loše kad se među 300, kako to mediji kažu, “svjetskih uglednika i intelektualaca” nađu i trojica iz naših krajeva.
Što u tom kontekstu kao protestantski teolog mislite o Bozanićevoj božićnoj poruci?
Mislim da je poruka uglavnom izvrsna, naročito njezini socijalni elementi, kao što je uostalom bila i njegova proročki prožeta prva božićna poruka u kojoj je hrabro, iako uzaludno, upozorio na “grijeh struktura”. Mora se priznati da mu netko piše sjajne govore i ponekad dobro izbalansirane poruke. U ovom božićnom trenutku važno je raskrinkati grijeh sebičnosti, kao što on čini, te naglasiti da u Hrvatskoj nitko ne smije biti gladan.
Svakako se mora onda računati i s time da će misleći ljudi postaviti pitanje vjerodostojnosti i dosljednosti jer Crkva bi bila mnogo uvjerljivija da manje prima i traži od države, da ne živi iz poreza građana i ne inzistira toliko na povratku imovine koju je u vrijeme feudalizma često stekla na kršćanstvu nedostojan način. Iz povijesti znamo da politički moćna i materijalno bogata Crkva nikada nije bila autentičan nositelj Evanđelja. Privilegirani kler i osiromašena pastva ne idu zajedno.
Naša bi Crkva svojim duhovnim i moralnim porukama bila mnogo uvjerljivija da je veći dio toga podijelila siromasima ili preusmjerila na služenje drugima. U tom smjeru je zadarski nadbiskup Prenđa učinio neke značajne konkretne korake koji pridonose toj posvuda traženoj vjerodostojnosti.
Katolik, Dalmatinac, protestant, Slovenac...
•• Vaši su korijeni katolički i dalmatinski; kako je tekla Vaša preobrazba u Slovenca i evangelista?
- To je jedna teorija nekih istraživača, naime da smo mi prekomurski i međimurski Kuzmiči zapravo Dalmatinci koji nisu stigli do Gradišća. Predug je to bio te povijesno i etno-geografski toliko složen put da bi ga se u ovom kratkom razgovoru moglo objasniti. Moji su prekomurski preci zapravo stoljećima bili luteranski evangelici, dakle recimo klasični protestanti. Među njima je bilo više svećenika, najpoznatiji je bio književnik Stevan Kuzmič, koji se proslavio kao prevoditelj Svetoga pisma.
Cenzura moralnog lidera
•• Jedan od najvećih katoličkih teologa Hans Küng se u analizama svjetske politike fokusira, kao i Vi, na SAD, ukazujući na opasnost odbacivanja etike.
Njegov nedavni posjet Zagrebu i Splitu prošao je kao dolazak nekog disidenta u vrijeme komunizma, pa tako Glas Koncila nije objavio ni slova.
Kao kritičar svega fundamentalističko-konzervativnog on s rijetkom preciznošću detektira ključne uzroke i posljedice sadašnje geopolitičke strategije SAD-a. Ova politički i vojno kontraproduktivna i preskupa avantura Bijele kuće, njezinih religijskih podupiratelja i moćnih lobija već neko vrijeme gubi svoj kredibilitet te ubrzano ide svom zasluženom kraju.
Pomirenje kršćana na vidiku
•• Kako gledate na vjetrove pomirenja između pravoslavaca i katolika? Kakve su šanse za ponovno ujedinjenje katolika i protestanata?
Mislim da će do pomirenja uskoro doći, iako je tu nagomilano mnoštvo povijesnih opterećenja, ali i svježih problema i nepovjerenja zbog svega što se politički i pastoralno događalo u posljednja dva desetljeća u Rusiji i na Balkanu. Do institucionalnog jedinstva vjerojatno neće doći jer usprkos teološkim sličnostima postoje i značajne razlike, ali i izuzetno problematična eklezijalno-politička konstelacija snaga između drugog i trećeg Rima, to jest Carigrada i Moskve. Sumnjam da će ikada doći do potpunog institucionalnog ujedinjenja protestanata i rimokatolika, ali postoje drugi modeli traženja jedinstva i mnoga područja plodonosne suradnje. Teološki dijalozi se nastavljaju usprkos nekim isključivim i ekumenski neprihvatljivim definicijama eklezijalnosti koje u novije vrijeme opet dolaze iz Rima.
C/P
Re: Politika je kurva!
Prvo pitanje je bilo o don Grubišiću a drugo o ovom Protestantskom svećeniku!
Nemoraš odgovorit!
Ali ipak bih volio da kažeš što misliš o ovome kako oni misle!
Svećenici,a petljaju se u politiku!
Mislim da je Bozanić Grubišića oštro ukorio!
Ovome drugome nemože ništa(jer nije Katolik),ovaj je ukorio njega zbog podrške Bandiću-svojevremeno!
Nemoraš odgovorit!
Ali ipak bih volio da kažeš što misliš o ovome kako oni misle!
Svećenici,a petljaju se u politiku!
Mislim da je Bozanić Grubišića oštro ukorio!
Ovome drugome nemože ništa(jer nije Katolik),ovaj je ukorio njega zbog podrške Bandiću-svojevremeno!
Online
Trenutno korisnika/ca: Nema prijavljenih korisnika/ca. i 2 gosta.